ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Ljubav i zajednica lijeèe i preveniraju depresiju

U društvu se sve èešæe susreæemo s neopravdanom nervozom, tugom, povuèenošæu, izoliranošæu. Crna kronika preplavila je medije, a nerijetki su i suicidi. U svagdanjoj žurbi sve je manje vremena za susjeda, prijatelja, dijete, a mnogi se udaljavaju jedni od drugih. Tako svaki èas netko na poslu, u tramvaju ili èak u krugu obitelji izjavi da je u »depri« i da ga se pusti u miru. Èesto se èuje kako netko nema volje ni za što, u nekom je beznaðu, u strahu. Prema pojedinim istraživanjima, depresija se smatra èetvrtim najveæim zdravstvenim problemom u svijetu. S nedavnog skupa psihijatara u Mostaru istaknuto je da svaki èetvrti stanovnik na ovim podruèjima ima anksiozni ili depresivni poremeæaj. O depresiji i drugim poremeæajima te kako ih nadiæi govori psihijatar dr. Igor Filipèiæ koji je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu završio poslijediplomski studij iz psihoterapije, znanstveni poslijediplomski studij u podruèju biomedicine i zdravstva te doktorski studij o temi »Uèestalost depresije i utjecaj lijeèenja depresije na kvalitetu života bolesnika koji boluju od kroniènih somatskih bolesti«. Specijalistièki ispit iz psihijatrije položio je 2002. na Klinici za psihijatriju u KBC-u Zagreb, gdje i danas radi kao psihijatar. Trenutno je na supspecijalizaciji iz biologijske psihijatrije. Autor je veæeg broja znanstvenih i struènih radova iz podruèja psihijatrije te sudionik i predavaè na brojnim domaæim i stranim znanstvenim skupovima. Èlan je brojnih struènih udruga te predstavnik mladih psihijatara Republike Hrvatske u Svjetskoj psihijatrijskoj udruzi.

- Depresija se ubraja u najèešæe psihièke bolesti suvremenog društva. Kako je definirati i na koji se naèin oèituje, zapravo koji su simptomi?
DR. FILIPÈIÆ: Depresija se ubraja u jednu od bolesti koje su najranije opisane u povijesti medicine, a u moderno doba spada u najuèestalije psihièke poremeæaje. Depresija je u današnje vrijeme, osobito u ženskoj populaciji, postala drugi najèešæi zdravstveni problem. Tako u ukupnoj populaciji po uèestalosti nalazi se na visokom èetvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine depresija bi mogla po uèestalosti postati drugi zdravstveni problem u svijetu te vodeæi zdravstveni problem ženske populacije. Epidemiološka istraživanja govore da 3 do 4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Prevalencija u svijetu iznosi od 12 do 20% u ženskoj, a od 5 do 12% u muškoj populaciji. Žene obolijevaju dva puta èešæe od muškaraca, a toèan razlog takve pojave nije poznat. Pretpostavlja se da tome pridonose hormonske promjene u žena, trudnoæe, porodi, nauèena bespomoænost te predodreðenost životnih uloga. Svako neraspoloženje ili opravdana tuga ne treba se klasificirati kao depresija. Depresija nije samo neraspoloženje ili tuga, to je poremeæaj koji uzrokuje smetnje u osjeæajnoj i u tjelesnoj sferi pojedinca. Izaziva duboke patnje oboljelih i veæina struènjaka se slaže da spada u najbolnija životna iskustava s kojima se današnji èovjek može suoèiti. Depresivnom naziva se ona promjena raspoloženja koje je bolesno sniženo, a razlikuju se od normalnog po jaèini, po duljini trajanja i nemoguænosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojaèano umorni, a bolest se dijagnosticira kada se osoba kontinuirano osjeæa žalosna svakog dana, veæi dio dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti. Simptomi depresije uz sniženo raspoloženje su ravnodušnost, bezidejnost, apatija, pojaèana napetost, nemir i razdražljivost. Depresija se iskazuje i poremeæajem tjelesnih funkcija. Dominira poremeæaj sna, smanjeni ili pojaèani apetit, posljedièno gubitak ili dobitak tjelesne težine. Uz tromost, opæu slabost, iscrpljenost i kognitivnu disfunkciju, najèešæe su to slaba koncentracija i zaboravljivost.

Depresija je najèešæa u èetrdesetim godinama

- U kojoj se životnoj dobi najèešæe javlja depresija i kako je prepoznati, odnosno kako pomoæi osobi koja je zapala u depresiju? Koliko je danas lijeèenje depresije moguæe i na koji naèin?
DR. FILIPÈIÆ: Depresija se najèešæe javlja u èetrdesetim godinama života, iako se u 50% sluèajeva bolest može pojaviti i ranije, a u dobi iznad 60 godina javlja se u 10% sluèajeva. Treba naglasiti da se depresija sve èešæe javlja u mladih, što povezujemo sa modernim naèinom življenja, pritiscima društva i bliže okoline. Zahtjevi svakodnevno rastu a baziène znaèajke društva kao što su obitelj, zajednica njihovo prihvaæanje, ljubav i potpora postupno blijede i èesto bivaju zanemarivane. Depresija je èesto maskirana neprepoznata i neadekvatno lijeèena jer dolazi u komorbiditetu s raznim kroniènim tjelesnim i drugim psihièkim bolestima. Depresivne se epizode mogu lijeèiti u gotovo 70 do 80% sluèajeva. Bolesnika veæ na samom poèetku lijeèenja treba obavijestiti da je njegov poremeæaj vjerojatno nastao kao posljedica meðudjelovanja razlièitih biokemijskih, psiholoških i èimbenika stresa. Treba mu reæi da æe se u lijeèenju koristiti i lijekovi i razlièite psihološke metode lijeèenja. Lijeèenje depresije provodi se psihofarmacima, psihoterapijom i psihoedukacijom oboljelih. Osnovu u lijeèenju depresivnih poremeæaja predstavljaju antidepresivi, a ovisno o stupnju poremeæaja koriste se i drugi psihofarmaci, stabilizatori raspoloženja, anksiolitici i antipsihotici. Najbolji rezultati lijeèenja postižu se kombinacijom farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera. Kako bi se postigla adekvatna suradljivost bolesnika, treba upozoriti oboljele na moguænost razvoja nuspojava pri uzimanju propisane terapije, te da djelovanje antidepresiva nastupa sa latencijom od tri, èetiri, a ponekad i šest tjedana. Prva faza lijeèenja traje èetiri do šest tjedana. Kod oboljelih koji reagiraju na antidepresivnu terapiju prva dva do tri tjedna može se uoèiti poèetno poboljšanje, a smanjenje simptoma se dogaða nakon tri do èetiri tjedna. Jedan od glavnih razloga terapijskog neuspjeha je subdoziranje antidepresiva, a uèestalo javljanje novih epizoda je najèešæe posljedica prijevremenog prekida terapije. Terapija održavanja ili druga faza lijeèenja traje minimalno godinu dana, lijek se uzima u istoj dozi kao i u akutnoj fazi lijeèenja, a s ciljem održavanja i spreèavanja pojave nove depresivne epizode. Bolesnici kod kojih se depresivne epizode javljaju opetovano, treba nastaviti s profilaktièkom terapijom minimalno pet godina, a nekad i doživotno. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina su antidepresivi koji selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima koji se danas preporuèuju kao antidepresivi prvog izbora.

Obitelj i Crkva ne dopuštaju izolaciju

- Koliko u lijeèenju može sudjelovati obitelj, šira zajednica poput Crkve, društva?
DR. FILIPÈIÆ: Svaka zajednica, u prvom redu obitelj, ona prirodna, svojom ljubavlju i podrškom pomaže pojedincu da ne upadne u depresiju. I Crkva tu može jako puno pridonijeti i pridonosi. Dovoljno je poæi od toga da oni koji redovito pohaðaju vjeronauk imaju podršku u svojoj zajednici, jer su oni dio te zajednice šire obitelji. Dakle, Crkva se bazira na meðusobnoj ljubavi i zajedništvu i na taj naèin pomaže osobi koja se povlaèi u sebe i koja ima stanovite teškoæe. Jer depresija je povlaèenje u sebe, izbjegavanje društva, samoizolacija. Crkva je na neki naèin velika obitelj i tu ljudi, uz svoju obitelj, imaju podršku šire zajednice. Kad se pogledaju mladi koji odlaze u crkvu i koji se druže u okrilju Crkve, zamjetno je da se oni izvuku od stanovitih teškoæa koje pogaðaju ostale njihove vršnjake u populaciji.
Iz svog primjera navodim: dok smo išli na vjeronauk, uvijek se nešto dogaðalo, postojale su neke aktivnosti koje su nas okupljale i okupirale. Družili smo se, posjeæivali, netko je uvijek nešto slavio. Zapravo, zajednica nas je držala. I za vrijeme studija imali smo svoju grupu koja je išla na vjeronauk, družila se, raspravljala o svim problemima. Uz to uvijek je netko nekome bliži pa mu pomogne u njegovim teškoæama, sasluša ga, utješi. Iz tih razloga Crkva ima važnu ulogu u psihièkom zdravlju pojedinca.

Novinarsko neznanje o piromaniji

- Proteklog ljeta, a i prije toga, mediji su puni vijesti o požarima koji su izazvali nepredvidive posljedice. Što se to dogaða u ljudskoj glavi da postane piroman?
DR. FILIPÈIÆ: Svakako treba istaknuti da su informacije i èlanci vezani uz piromane, koji se gotovo svakodnevno objavljuju u našim glasilima, posljedica neinformiranosti i nepoznavanja same bolesti. Piromanija je iznimno rijedak poremeæaj, naziv piromani se zlorabi jer pravi izraz je piromansko ponašanje iza èega se krije velik broj kriminalnih i teroristièkih radnja, razni oblici osveta, nesavjesnost i nepažnja te od duševnih poremeæaja, razni poremeæaji osobnosti i alkoholizam. Takve osobe koje se bave spomenutim radnjama, a ne boluju od piromanije, nije potrebno upuæivati psihijatru veæ za njih postoje druge legalne institucije države, jer se u najveæem broju sluèajeva radi o kriminalnim radnjama.

Depresivne osobe èešæe se ubijaju

- Èesto se govori da depresivno stanje uzrokuje suicid. Koliko je to s psihijatrijskog stajališta utemeljeno i što dovodi do suicida? Raste li broj suicida i zašto?
DR. FILIPÈIÆ: Podaci o suicidu govore da i do 15% depresivnih osoba poèini samoubojstvo. Tako, prema statistici, poslije bolesti krvnih žila i karcinoma samoubojstvo je najèešæi uzrok smrti kod ljudi srednjih godina. U Velikoj Britaniji godišnje se na deset tisuæa stanovnika ubije jedan, dok tjedno samoubojstvo izvrše dvije osobe na milijun stanovnika. Hrvatska spada meðu deset vodeæih zemalja u Europi po broju poèinjenih samoubojstava. Èešæe se dogaða u gradovima nego na selu, u podruèjima s pokretljivim stanovništvom. Isto tako samoubojstvo je èešæe kod muškaraca nego kod žena, i više kod starijih nego mlaðih osoba. Samci (neoženjeni, razvedeni, udovci) podložniji su samoubojstvu od oženjenih ljudi s obiteljima. Opasnost se poveæava ako je netko u obitelji veæ poèinio samoubojstvo. Šezdeset posto samoubojica je prije toga nejasno spominjalo što æe uèiniti, a èetrdeset posto ih je o tome govorilo vrlo otvoreno. Polovica je posjeæivala lijeènika, naroèito psihijatra. Polovica onih koji su se odluèili na samoubojstvo patila je zbog depresivne bolesti, a u drugoj polovici velik je broj alkoholièara, kod kojih su samoubojstva pedeset puta èešæa nego u opæoj populaciji. I tu opet vjera i Crkva mogu imati veliko znaèenje. Terapeutska teologija polazi od postavke da bolest, dakle i depresija, ima temelje u ošteæenom odnosu prema Bogu koji ima za posljedicu gubitak osjeæaja vlastite vrijednosti, osjeæaj nesigurnosti, bespomoænosti, pesimizam i beznadnost, nezahvalnost, nezadovoljstvo i zavist, gubitak životnog smisla. Stavovi glede odnosa vjere i depresije vrlo su razlièiti i nerijetko posve proturjeèni.


Stigmatizirani psihièki bolesnici

- Koliko je današnja psihijatrija u svojim znanstvenim dostignuæima napredovala i može li se pomoæi potrebnoj osobi? Što je sa shizofrenijom, koliko je ona raširena?
DR. FILIPÈIÆ: Kao i sve druge grane medicine, i psihijatrija je danas napredovala i može puno pomoæi bolesniku, odnosno osobi s psihièkim teškoæama. Tako danas uz kombinaciju medikamenta i psihoterapije psihièki bolesnici mogu savršeno funkcionirati, èak da se ne prepozna da imaju stanovite teškoæe. Kad su u pitanju shizofreni bolesnici, oni nemaju uvid u realno stanje. Oni znaju napraviti nešto u svom svijetu što nije uobièajeno, ali pogrešno je o njima razmišljati da su agresivni. Problem je današnjeg društva što stigmatiziraju shizofrenog bolesnika. I shizofreni bolesnik, ako redovito uzima terapiju, ne može se prepoznati da je shizofren. Sve druge bolesti, izuzevši depresiju, u postotku su koji je bio i prije. Kao što sam veæ spomenuo, za sve je važna ljubav meðu ljudima, meðu osobama. U prvom redu, ona obiteljska sloga i ljubav gdje osoba ima podršku, a onda cijele zajednice koja štiti osobu. Tada, ako osoba i upadne u krizu, neka istraživanja pokazuju kako se brže oporavljaju u usporedbi s depresivnim bolesnicima koji nemaju ljubavi, nemaju podrške. To se može primijeniti i na vjernike, jer oni su svjesni Božje ljubavi i nade.


Izvor: Glas Koncila