ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA



NEKOLIKO UPUTA
Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;)

Dobrodošli!

PRETRAŽIVANJE BLOGA

INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na
ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM
ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i
SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

petak, 06.02.2009.

Školska fobija



Slučaj I. - Maja
Maja je krenula u drugi razred osnovne škole. Prvi razred završila je s odličnim uspjehom. Uvijek je bila zabrinuta pred odlazak u školu, ustrašena od provjera znanja i samo je čekala zvono koje oglašava kraj nastave. Rado se družila s vršnjacima, ali ne i u školi. Često se tužila na bol u trbuhu i glavobolju zbog čega su učinjene brojne pedijatrijske pretrage koje nisu našle organski uzrok njezinim tegobama. Djevojčica je jedinica koju je do polaska u školu čuvala baka.
Roditelji su brižni i emocionalno topli, ali oboje zaokupljeni vrlo zahtjevnim poslovima koji im oduzimaju dosta vremena. Maja je zabrinuta za roditelje, njihovo zdravlje, u strahu je da će im se što dogoditi, često ih naziva telefonom, a navečer ne zaspi dok svi nisu u kući.
Roditelji nesvjesno sputavaju Maju u osamostaljivanju. Od najranije dobi nepotrebno umjesto nje čine niz svakodnevnih poslova koje djevojčica uspješno i sama obavlja (pranje zubi, obuvanje, odabir odjeće i sl.). Majka je i sama prilično tjeskobna, zabrinuta je za Maju i pita se ima li sposobnosti nositi se sa svim životnim zahtjevima kakve nosi veliki grad. Vrijeme polaska u školu posebno ju je činilo napetom, ali riječima je poticala djevojčicu na samostalnost i obavljanje školskih obveza.
Sada, u drugom razredu Maja odbija odlaziti u školu. Pritužbe na bolesti i bolove sve su češće, u školi joj je u nekoliko navrata bilo toliko zlo da su pozvali roditelje koji su je odveli liječniku. Posljednjih mjesec dana nije bila u školi niti jedan dan. Sve vrijeme govori kako voli učiti, nedostaju joj prijatelji, skuplja zadaće od njih, ali ne želi u školu. Navodi "kako ju je strah", ali ne zna čega. Išla je jedanput u pratnji majke, no morale su se vratiti doma jer joj nije bilo dobro. Vrijeme kada bi trebala biti u školi provodi doma. U posljednje vrijeme je neraspoložena, lako se rasplače, naljuti i teško usniva.

Slučaj II. - Matej
Matej ima 11 godina. Odbija odlaske u školu već gotovo dva mjeseca. Navodi i tjelesne smetnje kao problem. Dječak je roditeljima već dulje vremena "nekako čudan". Povukao se u sebe, ne želi razgovarati o svakodnevnim događanjima u školi, a ponekad je toliko pričljiv da ga ne mogu zaustaviti. Navode i kako je razdražljiv, lako se naljuti i rasplače. Teže usniva, primijetili su kako je neobično dugo u noć budan. Odbija svaki pokušaj roditelja da mu se približe, katkad se pritom rasplače ili naljuti. U početku su mislili da je to početak puberteta, no sada im je sve to čudno.
Tijekom terapije Matej uspijeva iznijeti problem. Već dulje vrijeme pred školom ga na povratku presreće mlađi, nepoznat, odrastao čovjek koji je odjeven u klošarsku odjeću i izgleda opasno te od njega traži 20 kuna. U nekoliko navrata prijetio mu je nožem i govorio da će stradati i on i svi njegovi u kući ako bilo gdje progovori o tome što se događa. Dječak je užasnut svaki dan odlazio u školu i novac od užine davao nepoznatom muškarcu. Nikome ništa nije govorio jer se bojao kako će se obistiniti prijetnje i netko nastradati. Trpio je maltretiranje i nije se usudio ništa poduzeti. Mislio je da će razbojnik naći novu žrtvu i zaboraviti na njega.

Navedena su dva slučaja od kojih je samo prvi, slučaj male Maje razvoj školske fobije koji je primarno anksiozni poremećaj zbog separacije. Drugi slučaj odbijanje je odlaska u školu zbog "stvarnog" straha i nema obilježja razvoja i kliničke slike školske fobije. Dječak, opisan kao slučaj II. doživio je vrlo neugodno traumatsko iskustvo i njegov strah od odlaska u školu je stvaran. Nakon što je slučaj prijavljen, roditelji su se angažirali oko rasvjetljivanja događaja te je Matej dobio svu potporu unutar svoje obitelji. Kod nas je bio na nekoliko psihoterapijskih potpornih tretmana gdje je prorađena trauma te je inače zdrav dječak krenuo dalje putem razvoja svoje osobnosti. Danas je dobro, redovito ide u školu i strah koji je dugo tinjao unutar njegovih posttraumatskih proživljavanja ne ometa ga u svakodnevnim odlascima u školu. Djevojčica Maja je i nadalje u terapijskom tretmanu zajedno sa svojim roditeljima i sada odlazi u školu u pratnji majke koja je jedno vrijeme sjedila u razredu, a sada je doprati do škole i dolazi po nju.

Školska se fobija u dječjoj psihijatriji najčešće razmatra kao jedna od mogućih kliničkih slika separacijske anksioznosti (strah od odvajanja). Anksioznost je vrlo složen osjećaj tjeskobe, nesigurnosti, bojazni i napetosti, a praćen je i reakcijom autonomnog živčanog sustava (lupanje srca, znojenje, crvenilo, slabost...) uz predviđanje moguće opasnosti ili prijetnje. Anksioznost je u svakodnevnom životu normalna pojava, ali njezin intenzitet, prateći simptomi i trajanje mogu biti takvi da znatno ometaju funkcioniranje čovjeka i tada govorimo o patologiji.

U fobija postoji vrlo visoka razina anksioznosti. Fobija je pretjeran, iracionalan strah, a povezana je s prisutnošću ili iščekivanjem nekoga određenog objekta ili situacije. Podražaj koji izaziva fobiju, čovjek izbjegava ili podnosi uz iznimne smetnje. Djeca još uvijek nemaju dovoljno razvijen ego i ne mogu se suočiti sa strahovima kao odrasli ljudi. Školska fobija je tzv. neurotski strah (nije normalan razvojni strah) i najčešće je odraz slabosti u odnosu između djeteta i roditelja. Zbog toga rijetko prolazi spontano i često je potrebna stručna pomoć.

Odbijanje odlaska u školu može biti i prolazna reakcija na neku neugodnu situacije unutar škole ili školskog okružja: nesuglasice među vršnjacima, nerazumijevanje s nastavnicima ili teškoće u svladavanju nastavnog programa. No, kada je riječ o školskoj fobiji, tada je razina anksioznosti (tjeskobe) iznimno visoka i simptomatika je specifična. Dijagnozu školske fobije najčešće postavljamo samo do 18. godine života i to ako simptomi koji zadovoljavaju kriterije za dijagnozu traju dulje od četiri mjeseca. Školska se fobija rjeđe pojavljuje nakon završetka osnovne škole, no može se pojaviti i s polaskom na visokoškolsko obrazovanje kada je situacija nove, manje zaštićene sredine pokretač latentne, pritajene anksioznosti. Ključni osjećaji su bespomoćnost, nisko samopouzdanje, strah od neuspjeha što najčešće završava izbjegavanjem ugrožavajuće situacije i počinje tzv. fobični krug anksioznosti kada se strah još više pojačava i svako je sljedeće izlaganje sve više ugrožavajuće.

Separacijska anksioznost je normalan dio psihofizičkog razvoja djeteta u ranoj dječjoj dobi kada postoji nelagoda i traženje bliske osobe, najčešće majke, a pri odvajanju od osoba kojima su djeca emocionalno privržena ili zbog neke druge nelagodne situacije. Neka djeca zbog svoga temperamenta mogu biti vulnerabilna (podložna) za burnije reakcije pri odvajanju, prezaštitničkih ili depresivno - anksioznih roditelja, nezrelosti i nesigurnosti i slabije razvijenih socijalnih vještina. Djeca koja pate od školske fobije najčešće su emocionalno nezrelija i nesigurnijate se teško snalaze u ambijentu škole gdje se od njih očekuje samostalno funkcioniranje i dokazivanje pred nastavnikom i učenicima u razredu. Prolazni dječji strahovi (strah od mraka, životinja...) najčešće su normalni razvojni strahovi i ne stvaraju poteškoće u psihičkom razvoju djeteta niti zahtijevaju stručnu pomoć.

Školska se fobija pojavljuje kod svih dobnih skupina i djece svih razina i intelektualnih sposobnosti. Nešto se češće pojavljuje na početku i kraju osnovnoškolskog školovanja, najčešće između 5. i 7., a često i od 11. -14. godine života. Djeca koja pate od školske fobije često su iznimno zabrinuta za zdravlje članova svoje obitelji, prebrižna su, opterećena mislima o smrti bliskih osoba. Disfunkcionalni obiteljski odnosi mogu pokrenuti i podržavati školsku fobiju. Stresni događaji koji zahtijevaju žalovanje ili prilagodbu mogu pokrenuti razvoj školske fobije (selidbe, razvod roditelja, rođenje mlađeg brata ili sestre, smrt bliske osobe). Takva djeca često se tuže na tjelesne smetnje (glavobolja, bol u trbuhu, mučnina itd.). Nerijetko takva djeca prođu brojne pedijatrijske pretrage prije nego što potraže psihološku pomoć. S obzirom na intenzitet i pokazivanje smetnji, to je katkad i nužno. Uvijek će se među onima koji zbilja pate naći i oni kojima se u školu ne ide i jednostavno markiraju. Osnovno po čemu ćemo ih razlikovati jest što oni koji markiraju vrijeme koje ne provode u školi troše na neke druge njima zanimljive aktivnosti, često nisu u kući te znaju čega se boje dok će oni koji proživljavaju strah sjediti doma, najčešće se neće zabavljati i zapravo ne znaju objasniti čega se boje.

Školska fobija može se uspješno liječiti. Američka literatura navodi podatke po kojima oko 70% djece ponovno krene u školu nakon jednogodišnjih tretmana u kojima su znatno reducirani simptomi. Uspješnima su se pokazale kognitivno bihevioralna terapija, psihoanalitička psihoterapija uz suportivni i psihoedukacijski tretman roditelja. Navode se i opisi pacijenata koji su uspješno liječeni grupnom terapijom i psihodramom (terapija igranjem uloga).

Roditelji često moraju s djecom neko vrijeme, uz učiteljsku potporu, sjediti u razredu za vrijeme nastave. Potom se postupno povlače, samo prate dijete do početka nastave i u povratku kući. Katkad je potrebno uključiti i medikamentoznu terapiju psihofarmacima koja vjerojatno najvećim dijelom pomaže jer smanjuje napetost, djeluje na katkad pridružene poremećaje kao što je npr. depresija, te na taj i sličan način olakšava prve odlaske u školu tijekom trajanja simptoma što je poželjno u terapiji.

Važno je znati:
  • nije svako odbijanje odlaska u školu školska fobija

  • školska se fobija može uspješno liječiti

  • prisiljavanje djeteta koje boluje od školske fobije na odlaske u školu je najčešće kontraproduktivno

  • dijete koje boluje od školske fobije najčešće ne zna čega se boji

  • prolazna nelagoda i otpori koji se mogu u djeteta pojaviti prema odlasku u školu, koje inače redovito pohađa nastavu i izvršava školske obveze, svakako jest problem o kojem treba razgovarati i pokušati razumjeti dijete i njegove razloge; takve situacije često za povod imaju vršnjačke razmirice ili nesuglasice s nastavnicima gdje će roditeljsko razumijevanje i pravodobna potpora biti dovoljni da se problem uspješno prebrodi

  • djeca sa smetnjama u intelektualnom funkcioniranju, ponašanju (hiperaktivnost), emocijama, govoru, specifičnim poteškoćama u učenju i slično, a osobito kada smetnje nisu pravodobno prepoznate i tretirane, često imaju poteškoće u svladavanju nastavnog programa i u odnosima s vršnjacima i nastavnicima, što može rezultirati otporom i izbjegavanjem odlaska u školu

  • što dijete dulje izbiva iz škole, to će teže opet krenuti na nastavu

  • kada se fobija smiri postoji opasnost ponovnog pojavljivanja nakon školskih praznika ili izostanka iz škole

  • roditeljski strahovi, nestrpljenje i nerazumijevanje podržavaju problem

  • ne prihvaćajte dugo izostajanje s nastave, a ako sami ne možete riješiti problem potražite stručnu pomoć, nemojte primjenjivati silu, najčešće je kontraproduktivno.

Roditelji bi trebali:
  • omogućiti djetetu odvajanje prije polaska u I. razred (ako dijete ne ide u vrtić odvesti ga u igraonicu na nekoliko sati, godinu prije škole upisati dijete u malu školu pri lokalnim vrtićima ili školama i sl.)

  • posjetiti školu koju će dijete pohađati, razgledati učionicu i ostale sadržaje

  • pripremati dijete za školu u pozitivnom ozračju (priprema knjiga, bilježnica, ostalih detalja u ugodnoj atmosferi, izbjegavanje zastrašivanja budućim zahtjevima, ranim ustajanjima, neopravdanim satima, strogim učiteljima i sl.)

  • potražiti stručnu pomoć i biti ustrajni kada je problem prepoznat; školska fobija često zahtijeva dugotrajno liječenje

  • omogućiti i podržavati kontakt s učenicima iz razreda i nastavnicima za vrijeme u kojem dijete ne pohađa nastavu, dijete treba redovito pratiti školsko gradivo i pisati domaće zadaće

  • razmišljati o mogućim razlozima koji su potaknuli ili podržavaju takvo djetetovo ponašanje i osjećaje

  • surađivati s učiteljima ili nastavnicima.
Izvor: Zdrav život

O čemu dalje želite čitati?

...

 
Kontakt: Admin (Renči) - Privatnost - Login
Provided by the compucert IT training and computer training technology group. - Blog search directory - Direktorij - web imenik Promocija web stranica besplatno - Link direktorija - BiH Link - Jahu.net - Mrežni Marketing - Ocijeni stranicu @ croindex.info - Increase Page Rank - Website Promotion at Allthewebsites Directory - Info Galerija - Besplatna Objava Članaka za Autore, Besplatni Članci za Izdavače! - Search Engine Submission - AddMe - Direktorijum.net - BiH Link - Blog Listings - Mikrovalna pećnica: recepti i savjeti - Dmegs Web Directory - Credit Cards Terms - Credit Cards 4 U - Lawyer vs Attorney - Self-Help Free Books - Free web 4 U
Promote Your Blog Paperblog : Les meilleurs actualités issues des blogs
TopOfBlogs Health Blogs Pocelo je kao panicni napad, uslijedila je anksioznost a iz svega toga razvila se i depresija. Kako dalje? Blog Directory Free counter and web stats Anksioznost - Panika - Depresija - Lijecenje PageRank
anksioznost - panika - depresija



oglasni prostor
VAŠ BANNER OVDJE
195x90px
25000 prikaza mjesečno
pošaljite upit


Anksioznost Depresija on Facebook
forum
MKB-10 dijagnoze
HZZO - Pretraživanje lijekova
bolovanje
PORTAL Zdravlje - novosti
MedLex: medicinski leksikon, medicinska enciklopedija, medicinski rječnik
oglasni prostor