ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

     "Manje uživamo u onome što smo postigli nego u onome èemu se nadamo." - J. J. Rousseau

Mit o Pandorinoj kutiji je, zapravo, prièa o nadi u nadu. Kad je Pandora otvorila svoju kutiju, iz nje su u svijet izletjele sve nevolje, sva zla, bolesti, muke i stradanja. Kada je Pandora naglo zatvorila, kutiju u njoj je ostala nada. Dakle nada nije izišla i nema je u svijetu, nema je meðu nama, mi je nemamo. Stoga su sva naša nadanja, zapravo nadanja u nadu. Pokušajmo dokuèiti što je onda ostalo u Pandorinoj kutiji. Koja je osobina prave nade?

Nada je, u svagdašnjem životu, ali i u lijepoj literaturi kao i u filozofiji smatrana maštom, iluzijom. Nadati se, prema uobièajenoj praksi, jest tješiti se moguænostima koje se nikada neæe ostvariti. Pa i prièa o Pandorinoj kutiji ima pesimistièan prizvuk. Èovjeku je jedino ostala nada (u kutiji), pa i ona je zatvorena i ne hrani dovoljno izgladnjele duše. Nasuprot nadi postavlja se stvarnost. Stvarnost je okrutna, a nada je nedostižna i slijedi zakljuèak: Ovaj život je "dolina suza", ili Silenova poruka kralju Midu: "Za èovjeka je najbolje da se nije ni rodio". Stvarnost je, prema navodima znanstvenika i tzv. realista jedini imetak na koji razuman èovjek treba raèunati. I što je stvarnost, pitamo se? Odgovor se èini razumnim: Sve što imamo oko sebe i u sebi. No to nije istina. Stvarnost je ono što mi smatramo stvarnošæu, a to su naša zapažanja u okolini i u sebi te naša mišljenja, odnosno zakljuèci o toj stvarnosti. Ali dopustimo si postaviti pitanje, što je doista naše zapažanje. To nije objekt zapažanja, nego subjektivni odraz neèega nepoznatog. Dakle, stvarnost je subjektivna, pogotovo kada tome dodamo naše mišljenje i naše zakljuèke.

Svatko vidi prema svojemu svjetonazoru, a svjetonazori su razlièiti kod svake osobe. Osim toga svaka je misao ili izjava o stvarnosti nešto što se dogodilo prije djeliæa sekunde ili prije više godina. Kada govorimo o stvarnosti onda govorimo o neèemu što se veæ dogodilo. Stvarnost je prošlost, jalova prošlost, koju ne možemo promijeniti. I stoga nam stvarnost ne služi nièemu. Stvarnost je varka za one koji nekritièki slušaju i prepisuju stoljeæima, tzv. èvrsti materijalistièki, pozitivistièki i realni stav o životu. A realnost je nekorisna, da se ponovimo, zbog toga što pripada prošlosti i jer je subjektivna, tj. nepouzdana. Hodamo uvijek naprijed - prema buduænosti, a pozornost nam je, kada se bavimo stvarnošæu, usmjerena prema natrag.

Ostaje nam, dakle, da se usmjerimo prema naprijed, prema buduænosti koja se ostvaruje u sadašnjosti, a to je jedna od definicija nade. Nada nam je, stoga, bliža jer ona nadolazi; idemo prema njoj, ostvarujemo je.
Posvetimo se, na trenutak, i drugim definicijama nade. Psiholozi je obilaze. Nalazimo je tek u nekim enciklopedijama i kod hrabrih znanstvenika koji ne robuju klasiènim znanstvenim poèelima. Nada je pozitivno promišljanje o buduænosti. To je optimizam. Ova je definicija nade prilièno toèna, ali djeluje nekako mlako. Nije rijeè samo o promišljanju i nije rijeè samo o pozitivnoj obojenosti. Nada bi prije bila planiranje, i ne samo planiranje nego i uvjerenje u uspjeh i sreæu pri sljedeæem koraku, iduæem danu, iduæoj godini, cijelom životu. No možemo se nadati i najgoremu, neuspjehu i promašenom životu. Za osobe s pesimistiènim putem u buduænost obièno kažemo da su bez nade. Toènije bi, ipak, bilo reæi da je u njih nada negativna za razliku od optimista koji imaju i njeguju pozitivnu nadu.

Nada, meðutim, nije samo plan buduænosti. Nadajuæi se, oèekujuæi lijepu buduænost mi u sadržaj nade utiskujemo i svoju energiju koja je nužna za pokretanje i održavanje djelatnosti koja ostvaruje naše želje. Nada je nešto više od želje. Ona pripada skrivenom ostvarenju, ostvarenju kojega još ne vidimo. Nada je klica u žiru koji, uz povoljne uvjete, kroz odreðeno vrijeme, postaje hrastom. No nada može biti i hrða koja, kroz vrijeme i uz odreðene uvjete uništi željezni most.

I... kako, onda živjeti? Zaboravljamo da su naše želje, a iz njih i naše nade stvorene sluèajno. Koliko djevojaka nosi ime Lara nakon filma o dr. Živagu. Neki su lijeènici krenuli na studij medicine kada su, kao dijete ugledali "moænog strièeka doktora" koji je došao u kuæu kao gospodar zdravlja i života. Kod mnogih su nade utisnuli roditelji. Roditelj, obièno, želi da mu dijete ostvari njegove nedosanjane snove. Ponekad nastojimo prenijeti i vlastite snove u stvarnost, pri èemu nije rijeè o doslovnom sadržaju snova nego se naše sekundarne potrebe gomilaju do stupnja kada nešto u nama "klikne" i ponadamo se neèemu što nam je palo na pamet bez vezanosti s dosadašnjim iskustvom. Govori se o intuiciji, rezultatu nesvjesnih procesa ili Božjem šapatu. I tako se naša nadanja stvaraju bez utjecaja naših odluka. Govorili smo o velikoj važnosti nade kao predvorju vlastitog ostvarenja te nam ne služi na èast da nam životne putove odreðuje sluèajnost. Odredimo se, prepoznajmo svoje želje, spoznajmo sebe i svoje sposobnosti. Nije to lako ostvariti. Za to je potrebno razviti sposobnost osluškivanja sebe, svojega ukusa i odluènost pri izboru one prave želje kada nudimo sebi samome mnoštvo životnih interesa.

I kada se odluèimo za odreðenu želju, odabrali smo nadu. Djeluje zaèuðujuæe, ali nada mora postati izbor, a ne sluèajna nadošlica.

Da ponovimo: Nadu treba izabrati. Izbor nade je teži od neke druge životne odluke. Nada je spremnost za užitak koji uvijek donosi veæi ili manji osjeæaj krivnje. Ostvarivati nadu znaèi biti odrastao; nezrela osoba doživljava nadu samo kao neostvaren san. Nije lako biti zreo jer to ukljuèuje odgovornost, asertivnost i spremnost na rizik. Veæina se ljudi radije povlaèi u emocionalni okvir maloga djeteta izbjegavajuæi bilo kakvu promjenu. Stoga je i nada kod njih jalova kao što je i stvarnost samo štivo iz povijesti. Nada osim optimistiènog sadržaja i energije nosi u sebi i potencijal asocijacija koje vode njezinu ostvarenju. Nada usmjeruje našu pozornost na predmet našega nadanja i na taj naèin se zapažaju odgovori i rješenja u sluèajnim ili namjerno izazvanim susretima.

Posebna je uloga nade u vjeri. Nadu i vjeru mogli bismo èak smatrati istovrsnom pojavom. Slavni Goethe je rekao: "Meni se èini da je od svih naših osjeæanja najplemenitija nada da æemo i onda postojati ako nas sudbina prividno vrati u stanje opæeg nepostojanja." Nada se, dakle, suprotstavlja razumu i intelektu. Bez obzira kako logièan i neizbježan bio kraj našega života nada nas potièe na vjerovanje da možda ipak iza svega postoji još nešto što ne može obuhvatiti "zdrav razum". Nadamo se da imamo nekakvu buduænost u vjeènosti.

Sjedinjujuæi nadu i vjeru nailazimo i na pojavu etiènosti. Moral je put k sigurnoj i lijepoj buduænosti, tamo negdje s onu stranu pojavnoga, tamo gdje ne doseže znanje ni razumijevanje. Bar se nadamo tome, a poznata je uzreèica da nada umire posljednja, jer nam je svejedno što æemo staviti u svoju viziju buduænosti nadu s optimizmom ili pesimizmom. Pa bolje je, onda, živjeti u sadašnjosti nadajuæi se lijepoj buduænosti. Ovakvo nas razmišljanje dovodi do zakljuèka da se igramo. Da igramo se sa stajališta da nam za zakljuèke trebaju argumenti. No kako je argumentiranje postupaka stvar razmišljanja osiromašenog samopoštovanja, mi s visokim samopoštovanjem sretni smo i nadamo se boljemu. I prihvaæamo da život, pravi život, nije proizvod argumentiranja veæ pozitivnog oèekivanja, tj. nadanja. Ovakvo je razmišljanje prihvatljivo i ateistima. Mnogo je zakona neotkrivenih, danas je u znanosti prihvatljiv deterministièki kaos. Prema njemu ne samo da nismo otkrili još mnoštvo zakona prema kojima i u kojima živimo, nego još je skriveno mnogo više putova otkrivanja tih zakona. Znanstvene metode koje poznajemo nisu jedine koje bi bile kompetentne za neki zakljuèak. Spomenimo samo velike promjene u statistièkom naèinu zakljuèivanja kod kojih obrada uzoraka pripada prošlosti, a zamjenjuje je analiza intervjua. Teorija sustava približava nas prihvaæanju moguænosti nekonvencionalnih putova komuniciranja. Na isti naèin i nada prestaje biti mašta i utjeha; ona postaje životno odreðenje mnogo važnije od tzv. stvarnosti. Poštujmo stoga nadu, njegujmo je, a što je najvažnije, upravljajmo njome. Ono što zovemo vizijom u poslovanju ili vizualizacijom u meditaciji, odnosno vjerovanjem u religiji, sve je to, zapravo nada.

Kako se upravlja nadom?

Razjasnimo, najprije, pojam upravljanja. Upravljanje nije voðenje niti je to manipulacija. Upravljanje nadom znaèi prepoznavanje vlastitih težnji, želja i planova u optimistiènom ozraèju koje nailaze iz intuicije ili ih susreæemo na putu svagdašnjice. Za te, optimistiène ideje, kada odgovaraju našem ukusu, treba se "zalijepiti" ukljuèiti ih u duševni prostor i nositi ih - i to je nada. Dugotrajnom koncentracijom ne samo svijesti nego i osjeæaja na odreðenoj ideji stvaraju se, kako je veæ spomenuto, ideje i naèini njihova ostvarenja. Naiðemo li na pesimistiène ideje, osjeæaj bespomoænosti ili dvojbe, tada i njih stavimo u žarište pozornosti s ciljem da ih otklonimo, da prepoznamo njihovu prolaznost. Osjeæamo li preveliku vezanost za zlo i beznaðe, sjetimo se kako je sve igra i to æe nam pomoæi da se u nama ne stabilizira negativna nada, odnosno beznaðe. Igra nam pomaže da se èešæe sjetimo i pozitivne nade te da je podržavamo i održavamo.
Nada ne mari za vrijeme; ona i ljubav jedine su koje ga mogu pobijediti i podèiniti sebi, što jednostavno znaèi: nikad nije kasno. Sve se stigne, sve se pogreške ispravljaju i ništa ne prolazi u nepovrat kao što i ništa nije tako daleko, a da ne bi bilo dostižno.

La Rochefoucauld jedanput reèe: "Koliko god bila varava, nada služi barem tome da nas vodi do kraja života ugodnim putem." I èemu pitanje je li što istinito ili varljivo. Što znaèi "pravi put" ako smo doista i stalno sretni. A nada je upravo taj neiscrpni izvor ugode. I, nadajmo se dalje ne pitajuæi što, kako i zašto; osobito ne: zašto?

Nada je izvor još jedne, malo složenije djelatnosti u sklopu poveæanja samopoštovanja. Reèeno je kako je nada vrednija od stvarnosti jer stvarnost, koju znamo (a samo nju imamo u svojem duševnom prostoru), je prošlost, sterilna prošlost. Nada je buduænost koja se ostvaruje. Moguæe je i upravljati nadom. I nakon tih premisa slijedi igra o uzdizanju sebe iznad svega, pogotovo iznad svih negativnih doživljaja. To nije fizièko uzdizanje, niti je rijeè o argumentiranom otkrivanju vlastitih vrijednosti. Rijeè je, jednostavno o odluci. Odluèimo se, dakle, uzdiæi iznad svega. Slikovito je to igra ping-pong loptice u visokoj menzuri u koju nalijevamo vodu pokušavajuæi potopiti lopticu. I koliko god se trudili, loptica uvijek ispliva na površinu. Naša loptica je, zapravo, odluka kojom se uzdižemo iznad svega. I kakve god misli dolazile, kako god se osjeæali mi te doživljaje promatramo odozgo. Uzdignimo se iznad neraspoloženja, iznad ljutnje i uvrede. Uzdignimo se iznad misli o smrti, o bolesti, materijalnom i životnom neuspjehu. Uzdignimo se iznad straha. Mi smo iznad svih dvojbi, pa i religioznih. Uzdiæi se iznad Boga znaèi uzdiæi se iznad naše zamisli kakav bi Bog trebao biti; on je ono što jest, a ne što si umišljamo da jest. Na isti se naèin uzdižemo iznad moralnih dvojbi. Nauèili su nas što se smije, a što ne smije èiniti. A jesu li nas dobro nauèili? Èemu neizvjesnost? Mi smo iznad toga. Imamo nadu i nadamo se da æemo krenuti pravim putem, imati snage otkloniti sve izvore nezadovoljstva, naæi istinu ako smo ateisti ili pravoga Boga ako smo vjernici.

Nije jednostavno napustiti tzv. stvarnost. Nije lako odrasti i ozreljeti te napustiti ugoðaj malenoga djeteta koji slijedi autoritete, ideale i norme koje smo stekli edukacijom tijekom djetinjstva i tijekom razvoja. Ponekad nas zaplaši ta visina i ta osamljenost: biti iznad svega. Ali to je jedini naèin ostvarenja zadovoljstva u sadašnjosti te sigurno i odluèno koraèanje u buduænost, uz pomoæ nade koju smo tako uredili i usmjerili da nam jasno svijetli i osvjetljuje put ispred nas.

Izvor: Zdrav život (prof. dr. Vladimir Gruden)

Na kraju dodajem i jedan citat koji mi se osobito svidio, što radi svoje duhovitosti a što radi istinitosti i izražavanja optimistièkog stava:

               "I noga u guzicu je korak prema naprijed."
               (Mao Tse Tung)