ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Umjesto potpore obitelji i prijatelja, depresivac veæinom nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje

Depresija je bolest koja izaziva neke od najtežih patnji koje èovjek može iskusiti. Odgovorna je za najveæi broj izvedenih suicida i pokušaja suicida (65 - 70 posto) te izrazito umanjuje kvalitetu života.

Unatoè tegobama, kod vrlo malog postotka oboljelih (10 - 30 posto, ovisno o sredini) uslijedi pravodobna dijagnoza te ispravno i dovoljno dugo lijeèenje. Jedan od razloga za takav paradoks je vrlo slaba informiranost javnosti o prirodi depresije i moguæim terapijama. Što je sredina kulturno i gospodarski zaostalija, to je neshvaæanje depresije raširenije, a time su manja moguænost da pacijent dobije ispravnu dijagnozu i terapiju.

Malo koja bolest nosi toliku stigmu, a privlaèi toliko malo suosjeæajnosti kao depresija. Iako obitelj i prijatelji moraju depresivnoj osobi pružiti maksimalnu potporu i utjehu te voditi raèuna da redovito uzima propisanu terapiju, depresivac u veæini sluèajeva nailazi na nerazumijevanje, prijekor, podsmijeh i izbjegavanje.
Da ne dožive diskriminaciju, mnogi depresivci svoje stanje uz napore taje od okoline, što obièno podrazumijeva i izbjegavanje lijeènika i propuštanje terapije.

Kad mozak „boli”

Ljudi lakše prihvaæaju spoznaju da imaju depresiju ili neku srodnu bolest, poput bipolarnog poremeæaja (maniène depresije) ili anksioznosti (tjeskobe) kad im se objasni da ta stanja u pravilu nisu psihotièna, da su biološke prirode kao i svaka bolest, da od njih boluju stotine milijuna ljudi na svijetu te da postoje djelotvorne i bezbolne terapije.

Mnogi se odluèe na terapiju kad shvate da je depresija tjelesna bolest kao i dijabetes, visoki tlak ili artritis, te da je ona bolest dijelova mozga i žlijezda koje reguliraju raspoloženje.
U mozgu postoji centar za raspoloženje, skup struktura koji služe za održavanje duševnog blagostanja. Raspoloženje je jedna od vitalnih funkcija zato što donosi želju za životom. Kad je raspoloženje kronièno i duboko narušeno, dolazi do želje za smræu, na koju mnogi reagiraju tako što si sami pokušavaju oduzeti život, ili tako što se zapuštaju ili izlažu smrtonosnim rizicima.
Depresija može biti kronièna, doživotna, a može se javiti jednokratno, bilo spontano ili nakon proživljenog stresa, te se povuæi spontano ili uz pomoæ terapije.
Dobra farmakološka terapija uz vitamine i minerale, kvalitetna prehrana bogata složenim ugljikohidratima te svježim voæem i povræem, mahunarkama i integralnim žitaricama, uredno spavanje, redovno kretanje, humoristièki sadržaji, hobiji i bogat društveni život mogu omoguæiti i kronièno depresivnoj osobi da se osjeæa dobro i vodi zadovoljavajuæi život.

Kad obitelj ne shvaæa...

Predrasude i zablude o depresiji mogu se podijeliti u dvije skupine: u jednu spadaju ignorantsko nepriznavanje depresije kao bolesti, umanjivanje njezine ozbiljnosti i omalovažavanje pacijentovih patnji; druga obuhvaæa mišljenja da je depresija oblik ludila (psihoze).
„Moj otac mjesecima nije prihvaæao ili shvaæao da su moja tuga, potištenost, plaèljivost i bezvoljnost znakovi da sam bolesna i da mi treba lijeènièka pomoæ. Samo bi me prekoravao, tjerao da se ‘trgnem’ i da prestanem nešto izigravati. Kad sam spomenula psihijatra, govorio je kako neæe da se proèuje kako mu je kæer luda. Sreæom, otišla sam u Zagreb na studij gdje sam samoinicijativno potražila lijeènièku pomoæ”, prièa Valerija s jednoga našeg otoka.
Valerija se nakon dulje terapije antidepresivima oporavila i veæ se tri godine dobro osjeæa. Ocu je poslala èlanke o depresiji iz razlièitih èasopisa, ukljuèujuæi i Vaše zdravlje. „Mislim da je shvatio koliko je bio u krivu i isprièao mi se zbog nerazumijevanja.”
Tko zna koliko je depresivnih osoba od èlanova obitelji, da ne spominjemo poslodavce ili suradnike, umjesto svesrdne podrške dobilo optužbe za „simuliranje” ili uvrede da su „ludi”? Iako je takvo postupanje u pravilu motivirano neznanjem ili strahom od nepoznatoga, a ne zlom namjerom, u njemu postoje elementi kaznenog djela, baš kao i u sprjeèavanju oboljelih da dobiju medicinsku njegu u sluèaju frakture, srèanog udara ili dijabetesa.

Kad oboljeli ne shvaæa...

Katkad je situacija obrnuta. Bližnji su ti koji uoèavaju da osoba ima depresiju, a drugima i sebi odbija priznati da je bolesna, osobito tražiti pomoæ od psihijatra. I ovdje je krivnja dijelom na okolini koja „šuška” da psihijatrima idu oni koji nisu normalni ili na zabludama da se èovjek s depresijom može nositi samostalno, snagom volje.
Tada je na bližnjima težak zadatak da navedu oboljelog na odlazak lijeèniku, zapoèinjanje i provoðenje terapije. Što zbog predrasuda, što zbog samog utjecaja bolesti, koja katkad dovodi do zatvaranja u sebe, može biti vrlo teško privoljeti osobu na lijeèenje.
”Nije mi ništa”, „pusti me na miru”, „hoæeš reæi da sam lud”, neke su od reakcija osoba koje odbijaju lijeènièku pomoæ i lijeèenje. Naravno, nemoguæe je bilo koga prisiliti na odlazak lijeèniku ili uzimanje lijekova. Tek ako je uoèljiva suicidalna sklonost, dopušteno je lijeènicima da interveniraju i hospitaliziraju osobu protiv njezine volje.

Nenametljiva prisutnost

Ako nemate i niste imali depresiju, ne možete znati kako se osjeæa bolesna osoba, ali joj možete pružiti suosjeæanje, moralnu potporu i nenametljivu prisutnost.
Prije svega morate biti svjesni da je depresija stanje na koju osoba ne može utjecati pozitivnim mislima i voljnim naporom, kao što na taj naèin nije moguæe odagnati migrenu ili sniziti tlak. Znajte i da depresija može, ali i ne mora biti uzrokovana stvarnim vanjskim stresovima. Kao što od raka pluæa može oboljeti i netko tko nikad nije bio izložen duhanu, tako i od depresije može oboljeti i netko tko živi u idealnim uvjetima.

• Izrazite pred depresivnom osobom svoj brigu i sugerirajte posjet lijeèniku, bez forsiranja.


• Recite da æete u potpunosti razumjeti i podržati njezin odlazak lijeèniku i eventualnu terapiju.


• Podsjetite je da je depresija toliko èesta da je zovu „psihijatrijskom hunjavicom”, tako da zna da nije sama u svojoj patnji.


• Dajte joj nadu. Recite da ste èitali u struènim èasopisima da se veæina i najtežih depresivaca oporavi.


• Ako poène terapiju, pratite uzima li lijekove i odlazi li na kontrole i(li) terapijske seanse.


• Želi li prièati o svojim tegobama, slušajte je, ali je nemojte siliti na razgovor. Nekomunikativnost može biti posljedica bolesti, a forsiranje tjera na još dublje povlaèenje.


• Ne govorite joj da „ne plaèe”, jer je plakanje korisno za osobu koja ima potrebu za tim.


• Nikad nemojte reæi „ti nemaš razloga biti depresivna”, „drugi žive teže pa nisu depresivni”, „ti si razmažen” ili „trebao bi sazreti.”


• Nikad se nemojte šaliti na njezin raèun, ali možete humor nalaziti u drugim stvarima.


• Podsjetite je na njezine kvalitete i uspjehe. Èak i ako ne reagira oduševljeno, bit æe zahvalna na vašim rijeèima.