ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Temeljna osobina poremeæaja karakteristièni su simptomi koji slijede psihološki stresni dogaðaj i nadmašuju uobièajeno ljudsko iskustvo. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjeæaj stalne izloženosti opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja

Laici su prije struènjaka prihvatili èinjenicu da jaka (psiho)trauma može izazvati odreðene psihièke tegobe koje imaju kvalitetu psihièkog poremeæaja. Takav je psihièki poremeæaj i posttraumatski stresni poremeæaj (PTSP) ili sindrom (PTSD), što se javlja u osoba koje su proživjele izuzetan emocionalni ili fizièki traumatski doživljaj koji je po karakteru traumatsko zbivanje praktièki za svaku normalnu osobu.
Taj je pojam našoj struènoj javnosti postao blizak tek poèetkom Domovinskog rata, u jesen 1991. Destruktivnost, okrutnost, neljudskost i mahnitost agresora, kao i napad na sve suštinske vrijednosti ljudske vrste, gotovo ne poznaju presedana u povijesti ratovanja. O tome svjedoèe brojna nedjela protiv pojedinaca, njihova života, tjelesnog integriteta, morala, dostojanstva, ali i uništavanje svega onoga što dokazuje ljudsko postojanje, rad i trud. PTSP u takvim se situacijama ne javlja samo u osoba koje su bile izravno pogoðene navedenim zbivanjima nego i u onih koji su im svjedoèili.

Stresni èimbenik u podlozi zbivanja

Poremeæaj se može javiti u bilo kojoj dobi, ukljuèujuæi i djeèju. Prethodna psihopatološka stanja predisponiraju osobu za pojavu PTSP-a, ali se poremeæaj može javiti i u psihièki zdravih ljudi kada je intenzitet stresa velik. Temeljna je osobina poremeæaja nastajanje karakteristiènih simptoma koji slijede psihološki stresni dogaðaj i nadmašuju uobièajeno ljudsko iskustvo (npr. ono što se obièno javlja u procesu žalovanja, organske bolesti, obiteljskih konflikata, gubitka posla i sl.). Stresni èimbenik treba biti takve prirode da bi ga svaka osoba doživjela kao osobito teškog i obièno je praæen strahom, užasom i osjeæajem bespomoænosti. Najèešæe je posrijedi izravna prijetnja neèijem životu ili fizièkom integritetu, neposredna prijetnja èlanovima uže obitelji, iznenadno razaranje neèijeg doma ili zajednice, prisustvovanje teškom ozljeðivanju, smrti ili zlostavljanju druge osobe. Traumu osoba može doživjeti pojedinaèno (prepad, silovanja) ili u skupini (ratno dogaðanje). Stresovi mogu biti prirodnog podrijetla (potresi, poplave), mogu se javiti kao sluèajna nesreæa (prometna nesreæa, veliki požari, rušenje zgrada), a mogu biti i uzrokovani ljudskom rukom (bombardiranje, granatiranje, muèenje, ubijanje). Neki stresovi gotovo uvijek izazivaju PTSP, npr. muèenje, a neki rijetko, primjerice prirodne katastrofe. Poremeæaj je gotovo u pravilu znatno teži i dugotrajniji kada je kreiran ljudskom namjerom.

Individualizirano proživljavanje

Traumatsko se iskustvo proživljava na razne naèine. Obièno osoba doživljava unutarnja prisjeæanja dogaðaja i ponavljane, uznemirujuæe snove u kojima se obnavlja sadržaj traumatskog dogaðaja. Katkad se mogu pojaviti i tzv. disocijativna stanja koja mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko dana, tijekom kojih osoba proživljava elemente stresnog dogaðaja i ponaša se kao da se taj dogaðaj upravo zbiva. Simptomi karakteristièni za PTSP èesto se javljaju ili pojaèavaju kad je osoba izložena situaciji ili aktivnostima koje nalikuju ili na neki naèin simboliziraju proživljenu traumu te u njoj izazivaju jaku uznemirenost i nelagodu. To podsjeæanje može biti, doduše, samo prigodne, simboliène prirode, npr. godišnjica traumatskog dogaðaja. Uz proživljavanje dogaðaja postoji trajno nastojanje izbjegavanja svih podražaja koji asociraju na dogaðaj, a uz to se javlja smanjena reaktivnost na okolna zbivanja što prije traume nije postojalo. Osoba se èesto pokušava intenzivno naprezati kako bi izbjegla misli i osjeæaje vezane uz traumu te situacije i djelatnosti koje bi je mogle podsjeæati na nju. U takvo izbjegavanje elemenata koji podsjeæaju na traumu može se ukljuèiti i psihogena amnezija koja se javlja za važne elemente traumatskog doživljaja.
Ubrzo nakon traumatskog dogaðaja razvija se smanjenje odgovora prema stvarnom svijetu, što se opisuje kao psihièka otupjelost ili emocionalna anestezija. Osoba se tuži na osjeæaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, njoj prije bliskih, te da više ne može ni približno uživati u aktivnostima koje su je prethodno radovale. Osobito su pogoðene aktivnosti koje ukljuèuju nježnost, senzibilnost, intimnost i seksualnost. Javljaju se smetnje kvalitetna usnivanja i prosnivanja, prekomjerna napregnutost, preosjetljivost, razdražljivost, teškoæe u pažnji, koncentraciji i obavljanju posla. Mogu se javiti i agresivne reakcije koje variraju u rasponu od poveæane iritabilnosti i straha od moguæega gubitka kontrole nad svojim ponašanjem, pa sve do otvorena i manifestna agresivnog ponašanja.
Djeca takve traumatske doživljaje mogu iskazivati na svoj naèin, pa katkad postati autistièna ili odbijati razgovor o traumi, što ne znaèi da se takvo stanje ne može promijeniti u opæenito neugodne snove u kojima se javljaju razna èudovišta ili opasni dogaðaji koji prijete njima ili drugim ljudima. Takva djeca nemaju osjeæaj da ponovno proživljavaju prošlost, a ponovno proživljavanje traume odigrava se u akciji i scenogafiji kroz ponavljanu igru koja u sadržaju ima elemente traumatskog dogaðaja. Javljaju se, kao i u odraslih, smanjenje aktivnosti i odnosa s realnim svijetom realitetom i suženje afekta što djeca obièno ne mogu iskazati, pa je to važnije praæenje njihova stanja od roditelja ili nastavnika. Jedan od simptoma PTSP-a u djece može biti i bitna promjena stava prema buduænosti. Djeca mogu izgubiti pozitivan odnos prema onome što ih u buduæem životu oèekuje, ili se može javiti vjerovanje kako mogu predvidjeti buduæe dogaðaje. Moguæi su i tjelesni simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl.
PTSP èesto prate simptomi depresije i anksioznosti, katkad izraženi do te mjere da se treba postaviti dijagnoza depresivnog i/ili anksioznog poremeæaja. Može se javiti impulzivno ili disocijativno ponašanje što se manifestira naglom promjenom mjesta boravka, neobjašnjivim nestankom ili nekom drugom promjenom stila života. Mogu se javiti i smetnje što asociraju na organski mentalni poremeæaj kao što su ošteæenje memorije, koncentracije i emocionalna labilnost.

Zamršene niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija

Simptomi poremeæaja javljaju se vrlo brzo nakon traume, ali mogu se javiti i s odgodom od nekoliko mjeseci ili godina, premda se i tada vrlo rano može zapaziti izvjesno izbjegavajuæe ponašanje. Simptomi mogu biti relativno blagi i ne moraju znatnije ometati život, ali mogu biti i vrlo izraženi i bitno narušavati moguænost realna funkcioniranja s brojnim štetnim posljedicama. Mogu se povuæi nakon kratkog vremena, ali mogu potrajati i godinama.
Što je traumatsko zbivanje bilo jaèe, što je više povezano s ostalim prateæim traumatskim zbivanjima i što dulje traje, to je vjerojatnost pojavljivanja posttraumatskog stresa veæa. U tom sluèaju razvija se reakcija satkana od zamršenih niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija u konceptu tzv. neispravne prilagodbe, te je posve poremeæen prijašnji pojam pojedinca o njegovoj sigurnosti u svijetu i okruženju u kojem živi. Oblikuje se trajna struktura straha. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjeæaj kako je stalno izložena opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja.
Kod akutnih sluèajeva simptomi se razvijaju u roku šest mjeseci i traju do šest mjeseci. Veæina simptoma spontano nestane. Najèešæe je rijeè o posljedicama relativno blagog stresora. Ako poremeæaj traje dulje od šest mjeseci, govori se o kroniènom poremeæaju èija je prognoza nepovoljnija i može rezultirati težim, pa i trajnim ošteæenjima liènosti. Socijalno funkcioniranje osobe nije uvijek sukladno izraženosti simptoma.
Traumatski doživljaj u pravilu je izvan žrtvine kontrole. Mogu se pojaviti iskrivljeni mehanizmi svladavanja posljedica i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Posljedica produbljivanja depresivnih osjeæaja može biti suicidalno (samoubojstveno, autodestruktivno) ponašanje i suicid (samoubojstvo), a anksioznost može predstavljati podlogu za razvijanje ovisnosti o alkoholu i drogama, što komplicira tijek bolesti.
Traumatski dogaðaji takoðer mogu poremetiti uobièajen modus fiksiranja za druge ljude. Prvo, dogaðaji poput prirodnih katastrofa narušavaju veze unutar obitelji i širih zajednica. Drugo, neki su stresori toliko bolni da je razumljivo kako se žrtva želi povuæi od drugih ljudi i tako izbjeæi situacije koje podsjeæaju na dogaðaj. To osobito dolazi do izražaja nakon nasilja, a posebno kada je poèinitelj odgovoran za brigu o žrtvi (npr. incest), gdje osjeæaj izdaje može navesti žrtvu da se još više izolira. Sve to pomalo surovo ilustrira koliko su zapravo krhke meðuljudske spone. Kada žrtva napokon odluèi uspostaviti nove socijalne kontakte, drugi ljudi èesto se uplaše nasilja shvativši da bi i oni lako mogli postati traumatizirani. Da bi uspostavili osjeæaj kontrole, poèinju kriviti žrtvu za sluèajni traumatski dogaðaj kao da ga je sama izazvala. Tako netraumatizirane osobe stjeèu iluziju o moguæoj kontroli potencijalnog incidenta, ali ta ih potreba vodi u povlaèenje od žrtve, pa se i dalje narušava ostvarivanje meðuljudskih veza.

Terapijski postupci primjereni simptomatologiji

Evidentno je da se simptomatologija posttraumatskoga stresnog poremeæaja razlikuje u pojedinih osoba, ali se isto tako može razlikovati u iste osobe tijekom vremena. U pojedinom sluèaju ili vremenskom intervalu mogu prevladavati simptomi straha, prekomjerne podražljivosti, anksioznosti, prisilna nametanja prisjeæanja traumatskih zbivanja, samoozljeðivanja, izbjegavajuæe ponašanje, psihotiènost ili depresivnost. U svemu tome vrlo æe važnu ulogu imati i okolna zbivanja.
Iz svega navedenoga možemo zakljuèiti kako se terapijski postupci, da bi bili uspješni, trebaju u najveæoj moguæoj mjeri prilagoditi aktualnoj simptomatologiji. U poèetku terapijski pristup napose ovisi o tome je li rijeè o akutnom ili kroniènom poremeæaju. Kod akutnog poremeæaja indicirana je primjena tzv. površinskih psihoterapijskih tehnika s ogranièenim trajanjem, dok se kod kroniènog poremeæaja može planirati dugotrajnije lijeèenje. Najoptimalniji rezultati postižu se kombiniranim lijeèenjem u kojem podjednako važnu ulogu imaju i psihoterapija i farmakoterapija, a odnos izmeðu tih dviju metoda lijeèenja proistjecat æe iz objektivnih i subjektivnih èinjenica. Jedan od osnovnih i najnepovoljnijih problema kod oboljelih jest nevoljko prihvaæanje lijeèenja, ali i vrlo uèestalo veæ spomenuta superponirana zlouporaba alkohola i droga koja dodatno komplicira tijek bolesti te nepovoljno utjeèe na lijeèenje i socijalnu rehabilitaciju.
Mnogim ljudima pomaže veæ samo pružanje moguænosti da kroz duge razgovore ponovno prožive traumatska iskustva na emocionalan i racionalno zreliji naèin. Individualno ili grupno rastereæivanje s osobom u koju imaju povjerenja, a koja æe ih dugo i strpljivo slušati, bit æe ponekad dovoljna terapija. Najuspješniji æe pritom biti oni terapeuti koji i sami imaju iskustva sa zbivanjima koja su izazvala traumu. No, vrlo èesto to nije dovoljno. Mnogi koji su doživjeli traumatska iskustva i dugotrajno bili izloženi stresorima, prihvatili su takvu strategiju življenja koja im nakon povratka u normalan život onemoguæuje prilagodbu na promijenjenu situaciju - tzv. model neizbježivog šoka ili nauèene bespomoænosti. Takvim su osobama potrebni složeniji psihoterapijski postupci uz primjenu psihofarmaka (lijekova).
Ciljevi farmakoterapije naèelno su sljedeæi: smanjiti strah i anksioznost, smanjiti prekomjernu podražljivost, smanjiti simptome izbjegavanja i prisilnog prisjeæanja, smanjiti depresiju i poboljšati raspoloženje te kontrolirati psihotiène simptome.
Iako se preporuèuje pacijente s manifestnim PTSP-om lijeèiti izvanhospitalno, postoje situacije kada su nužni hospitalizacija i stacioniran tretman (npr. suicidalnost, agresija). U tom se sluèaju inzistira na što bržem otpustu.
Kao dugoroèni program pomoæi preporuèuje se grupna terapija, obiteljska terapija, profesionalno savjetovanje, edukacija s ciljem prevencije uporabe alkohola i ostalih psihoaktivnih tvari te rekreativna terapija. Programi zaštite moraju obuhvatiti medicinsko-psihijatrijske i psihološke rehabilitacijske aspekte, s konaènim ciljem koji obuhvaæa uspješno i što optimalnije uklapanje pojedinca u obiteljsku, socijalnu i radnu sredinu.
Koliko æe trajati terapija, može se samo naèelno procijeniti na temelju aktualne klinièke slike, tj. stupnja povlaèenja simptoma, nuspojava i podnošenja lijeka, stabilnosti životne situacije, podrške obitelji i socijalne sredine, moguænosti javljanja novog stresa, vitalne snage i tzv. psihièkog imuniteta bolesnika, kao i njegove suradnje.

Izvor: Vaše zdravlje