Osobno i Paranormalno
- Mamaaaaaa, znaš šta ja želim od djeda Božićnjaka?
- Šta?
- Ajfooooon!
- Ma daj, a šta ti je to ajfooon?
- To ti je mobitel, ali praaaavi!!!
Da, zna mama da je praaavi, i mama ga isto potajno želi, ali ne vjeruje u djeda Božićnjaka, i to s djedom sam isto propustila, ne zanima malu ni tko je ni što je taj, dobar je sve dok darove nosi i tako to uglavnom funkcionira u tom svijetu gdje i četverogodišnjaci u vrtiću dijele svoje mokre snove o ajfonu, inače ne bi ova moja znala sve te key words o djedu Božićnjaku i gadžeteriji. Sve je to ona mala njena nova prijateljica iz vrtića zakuhala!
Mimo vrtića imamo i parkić. U parkić u ovo doba godine dolaze uglavnom roditelj koji zadrto vjeruju u friški zrak i kretanje, jer vani je toliko ogavno da samo oni koji vjeruju kako između čestica crnog gradskog smoga zabijenih ispod crnih gradskih oblaka ima nešto malo zdravoga kisika, pa izvode svoje potomke da se tu malo rastrče. E, ti isti roditelji jako paze da njihovoj djeci mobiteli ni u ludilu ne dođu u ruke. Nešta kao amiši visokorazvijenoga tehnološkoga svijeta. Mi smo malo zbunjeni između tih krajnosti roditeljske strogosti, čini mi se da sam ja malo svjesnija ovisnosti naših odraslih mozaka o tim džepnim demonima, sasvim sigurno sam ja, ja, ja, pa ja ta koja se oko toga više brinem, gospon muš se budistički osvješteno odlučio ne brinuti previše u životu. Mi smo, eto, odrasli u dimu cigareta jer su naši roditelji zajedno s bakama i djedovima stalno ih cuclali, naša djeca odrastaju u nevidljivom dimu lebdećih, šarenih i zavodljivih informacija, život je između ostalog vječna ovisnost u svoj svojoj kratkoći postojanja i to nam je tako.
Inače, počeo je taj advent, okitili su nam urbani okoliš u zavodljiva svjetla, tko zna gdje je nestala nevidljiva energija Nikole Tesle i vrrti li se u grobu brzinom bržom od brzine svjetlosti kao najbrža turbina u svemiru, za oko su mi zapele neke rečenice koje govore da svaka naša misao i svaki osjećaj i sve što smo ikada rekli i učinili ostaje u svemiru i radi neki svoj trag, sjećam se da sam učila kako naš ego najveć od svega želi biti neuništiv i ostaviti svoj trag, ili je to ego, ili je samo ona biološka potreba za zapišavanjem teritorija, sve je to tako neodvojivo premreženo i eto tako se otprilike gubim dok skrolam po naslovima odabranim od umjetne inteligencije samo za mene, ni Đelo Hadžiselimović ne bi mogao bolje. Uglavnom, počeo je taj advent, sve šljašti i majka s djetetom mora podijeliti jednu fritulu koliko je to šljaštenje ustvari skupo (još jedan komadičak jednog naslova), alooo, ne privlače vas oni sjajem bogatstva da bi vas besplatno hranili, ne klikam na naslove gdje mame dijele fritulu s djetetom, ne klikam na naslove općenito, sasvim sam uklopljena u površnost današnjice.
A i tko bi stigao pročitati sve te naslove ako bi otvarao sve te sadržaje?
Inače, danas kitimo bor, dijete poželjelo, a nešto će radit, barem neko vrijeme neće cvilit za crtićima i dosadnoooooo mi jeeee, za Božić ionako ne bi trebali biti ovdje, pa neka nama malo sjaja dok smo još tu, sjećam se kad je moj otac osamdesetih otkrio kako Nijemci daju svojoj djeci neki adventski kalendar dizajniran tako da svaki dan smiju otvorit po jednu čokoladicu i tako ih treniraju disciplini i kako mu je to bilo genijalno, mi nemamo discipline, mi se gušimo u svakodnevnim poklonima i šarenim celofanima, osim da, ipak, čokoladica se smije samo nakon ručka u kojem se pojeo pristojan dio zelenjave, eto, nismo najgori, a to je najdraža utjeha luzerima širom planete, neka i nas u klubu.
I da, crni petak pao je upravo na dan bivše republike i o tome mi se imalo štošta za reć, ali, eto, pijesak slobodnog vremena je iscurio, kititi se mora.