Ptice, ljudi, događaji...
Jutros je bila ta ptičja graja u dječjem parkiću, dvije vrane kontra nekolicine vrabaca, jedna se vrana naizgled potukla s vrapcem, nagazila ga i onda počela kljucati onako živoga, druga vrana je samo gledala, a vrapci su lepršali i galamili sa sigurne udaljenost, ali se nitko nije usudio napasti vranu, vrabac kojeg je živog jela valjda je bio u šoku ili gdje već budu oni živi načeti, zamisli samo taj trenutak u kojem si ulovljen i živog te jedu i to je to, jedan je svjedok napada medvjeda pričao kako je padao u nesvijest od bolova, budilo ga je samo kada se medvjed vraćao i nanovo mu grizao butinu, u našem parkiću jutros nije bilo djece, bilo je hladno, nebo prigodno tmurno i sivo, a vrana je ubrzo odletjela s vrapcem pojesti ga negdje na miru, druga vrana ostala je gladna i razočarana, mogu zamisliti šok i zgražanje koji bi nastali od strane majki, baki i djedova na taj brutalni jutrošnji prizor, mogu zamisliti hajku na te odurne vrane, i kud baš u dječjem parkiću i kud baš da djeca gledaju te scene, mi ljudi smo civilizirana bića, mi smo to ubijanje lijepo organizirali, koljemo piliće i kozliće i janjiće i malene praščiće daleko od radoznalih dječjih očiju, djeci prodajemo priče i pričice o djeda božićnjacima i zubić vilama, a na kutiju od pilećih polpeta uredno lijepimo crteže nekih presretnih kokoši koje nas gledaju baš oduševljeno jer će nas fino nahraniti svojim tijelima i životima, nikada ne vidimo taj užas klanja i borbe za život, svijet je jedno jako zbunjujuće i poprilično odvratno mjesto, a ljudi i vrane baš su jako slični po svojoj inteligenciji i okrutnosti, ide to jedno s drugim, ta inteligencija u borbi za preživljavanjem.
A i oni golubovi su isto dosadni, navalili se pariti i raditi gnjijezda po balkonima, i njih isto mrzimo, zovemo ih štakorima, iako su golubovi nedužni vegetarijanci koje muči probava svaki puta kada ih nakljucamo starim kruhovima, golubova se lako riješiti, neće se osvetiti ako im razbijemo gnijezdo i jaja, ali vrane... pokušala sam jednom davno u ranoj mladosti biti vegetarijanac, značilo bi to da sam bolja i uzvišenija od ostatka okrutnog svijeta, ali nije išlo, tijelo se nije složilo, nakon par godina stigli problemi, riješili su se povratkom na staro, dobro meso, elem, nisam ni bolja ni uzvišenija, u grotlu sam i to mi je tako.
Jutros su nakon vrana stigli i rafaeli, nisu bili tako jako glasni kao onomad kad me natjeralo na hrabro pičkaranje po društvenom twiteru, ali, ipak... mamaaaaa, ovo zvuči kao ratni avion, bojim se ratnog aviona... jeste ratni avion, ali ne trebaš se bojati, samo je preletio... ali zaaaašto je preletio, hoće li biti rata... neće biti rata, samo smo ga kupili neka bude tu, da ga imamo dok ne ostari pa ćemo onda kupovati nove, kao što smo mi prodali stari auto pa nam je dida poklonio svojeg... Slušam sebe i ne vjerujem u svoju daleko od logike neuvjerljivu priču, ali sjećam se tog straha od rata, i kod mene je u toj dobi bio povezan sa ružnim zvukom, Sombor je imao te granitne pločice po cestama, proizvodile su jedinstveni nježni i romantični zvuk ono kad bi prolazili konji s kolima, fijakerima su ih zvali, ali imao je i vojnu kasarnu, a onaj zvuk tenkova koji jure po granitnim pločicama bio je dovoljan da trogodišnje dijete shvati da je rat najstrašnija stvar na svijetu, nama su govorili kako imamo vojsku i tenkove, e ako bi nas netko napao pa da se mi možemo braniti, moramo se braniti, jelte, jer smo bratstvo i jedinstvo, jelte. Sve laž na laž i marketing i propaganda.
Svejedno, lijepo je vjerovati, ljepše je, lakše je. Sunce izlazi i zalazi, sve je kao i obično... imamo te neke gomile ploča pa ih slušamo, totalno smo retro, jedna od njih je priča o Trnoružici, na njoj je jako mladi glas jako zelenoga Rade Šerbedžije, malo priča, malo pjeva, dijete voli onu pjesmicu kako je ovaj svijet tako lijep, a mene sve to vraća u te neke kasne sedamdesete, mi sitna djeca nosili smo samtaste lače i dolčevite, auti su bili spori, život je bio spor, umjesto da gledam naprijed... mah, kao da sam ikada gledala naprijed.