tranzistor
Moj je deda imao taj plastični crveni ili narančasti tranzistor. Sjećam ga se kao jučer, osim što se ne sjećam baš boje, a i deda je izblijedio pomalo. Daleko je bilo to jučer u kojemu su postojala dva tranzistora, a mogao je biti i neki treći, žuti. S tranzistorima ili bez, deda je bio omiljen kod nas klinaca. Koliko se sjećam i kod žena, barem bi to moglo objasniti sva ona babina otrovna spominjanja švalerki. To kad nije vrištala da ubi ju promaja, onda je režala na švalerke. Nama djeci bilo je nezamislivo to nešto sa tim nekim švalerkama. Deda je imao nebeskoplave oči koje ne lažu a prema nama je uvijek bio nasmijan i blag i mi smo mu bili sve. Kakve crne švalerke... koja bi se to mogla zalijepiti za taj iskreni osmijeh i nebeskoplave oči, ajte, molim vas, deda je bio samo naš! A baba je samo bila ljubomorna na njegovu dobru narav, dok je ona živjela kažnjena sa tako tankim živcima.
Ali, deda je imao tranzistor, te neke vrele boje sa debelom crnom plastičnom mrežom na mjestu gdje bi trebao biti zvučnik i svaki dan, na svaki točan sat, deda bi se povlačio u sobu da sluša vijesti. Bilo je jako važno da čuje vijesti u tri, iako je čuo one u dva, i u jedan, i u podne. Pa bi onda upogonio tranzistor i kroz krčanje dohvatio te neke dosadne, ubibože dosadne i ponavljajuće vijesti. I kao finale dana, dočekao bi globus koji se vrti i tntrntrtntnttnrttnrttnt muziku i ekran i veliki centralni dnevnik na kojem su isto neke vijesti.
Često ga se u zadnje vrijeme prisjetim (oće to kad se godine nakupljaju) i mislim si šta bi deda dao da može biti živ u ovo vrijeme. I babe se sjetim također, onomad svaki puta kad se ulovim kako sam ovisna o mobitelu više nego što je ona bila ovisna o cigaretama a palila je jednu na drugu, ja je se sjetim.
Moje dijete mobitel sasvim prigodno i sasvim točno zove mobing. Počela sam ga i ja tako zvat. Tim više što se zabrine kad me ne vidi s mobingom. Kao onomad kada je nama bilo čudno vidjeti babu na svježem zraku bez prateće koprene od smrdljivog dima.