Sistemski listići
Osmislila sam sistem, toplu vodu neku. Sve što osmislim otkrijem potom na pinterestu da je osmislio netko prije mene i ne samo to nego doveo osmisao do savršenstva. Uglavnom, u prvom stresu od dolaska novoga člana u naše života zaključila sam da se moram promijeniti, disciplinirati, uvesti neke novine i reći doviđenja starom životu.
Pa sam osmislila da u tu svrhu ustajem u pet ujutro. To je odlično jer tako rano svi spavaju i mozak je svjež i svašta se može. I nije neki problem probuditi se u pet ujutro. Ipak, počela sam lagano, prvo jutro u šest, drugo u pol šest a treće sam već u četiri i po došla do zaključka da se budim tako rano samo zato da bih ranije brisala prašinu po stanu. Onda sam tako svježeg mozga razmišljala o potrebi brisanja i čišćenja i sjaja svih sjajnih površina. Mora biti nešto psihološko.
Onaj praktičniji dio mene koji se ne opterećuje psihologijom zaključio je da ipak nema dovoljno motiva za ustajanje u pet ujutro. Tim više što me Kraljica odmah nanjuši pa se i ona "ustaje" u pet ujutro. Probudi se i onako ranojutarnje guguće i maše i smije se i sva je šesna i neodoljiva jutrom i sva živčana i luda večerima. Taj tip.
Odustala sam po tko zna koji puta od zornjaka. Nisam taj tip. Ne moram biti taj tip. Pa nisam.
Onaj moj glavni sistem je čišćenje. Kako održati stan svjež i čist i preduhitriti sva zrnca masti i prašine. Pa tako da se stalno čisti. Ponedjeljkom kupatilo, utorkom dnevni, srijedom kuhinju, četvrtkom dnevni, petkom ono što je omašeno ili preostalo. Tako se lakše dadne usredotočiti na sitnice koje se inače nikada ne taknu. Pa sam tako očistila vrhove vrata, prozorčiće iznad vrata, lusteriće, kvakice, elemente iznutra izvana, svašta nešta od čega stan izgleda isto kao i inače osim što stalno čistim. Imam sat i pol vremena dnevno fore, koliko već Kraljica odluči spavati, a onda još pola sata ona doziva upomoć a ja razmišljam o majkama koje su na pinterestu napisale mudrosti da jebeš kuću bez prašine jer djeca odrastu i da bolje je živjeti u kaosu sa sretnom djecom nego u kući bez prašine i zanemarenom djecom...
U jednom davnom trenutku, čini se sada kao u nekom pretprošlom od prošlih života moj stari je imao moždani udar. Osamnaest je godina nakon toga sanjao da će mu se nekim čudom vratiti tijelo natrag. Da medicina, doktori, neko božje čudo, nešto... i par dana prije nego su mu oduzeto tijelo zauvijek zapakirali i odkoturali s bolničke postelje učinilo mi se da mu se prvi puta nakon tih osamnaest godina lice ispravilo, kao da je u onom samrtnom deformiranju neko čudo stiglo i do te lijeve strane i učinilo da se miče jednako kao i desno, i nisam mogla to zadržati za sebe, ipak. Sve što je rekao bilo je: i što mi to sada vrijedi? Uvijek nešto krivo, na krivom mjestu, u krivo vrijeme.
Kraljica kad odluči zaplakati i kad iskrivi lice i napući onu svoju minijaturnu donju usnicu koju poželim proždrat od miline, uvijek me tako neodoljivo podsjeti na njega, razniježi i istovremeno preplaši, pobrka mi sadašnjost i prošlost i prizove neke davno zataškane demone maskirane u neke nove nepoznate senzacije s kojima mislim da otvaram neko novo poglavlje a trenutno mi se ipak čini da samo ulazim u nove ratove sa samom sobom i nikad još nije bilo ovako zakučasto i zajebano suočavat se sa tom samom sobom i ne pogubit pritom vezu s onim, "stvarnim" svijetom oko sebe. Majčinstvo je jedan jako samotan posao, požalila se jedna prijateljica koja prije samotnog majčinstva nije spojila dva dana zaredom zatvorena u stanu. Svak ima neke svoje demone. Zatvorenost me ne kolje, samoća također, sama sebe koljem rado, na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Strahovi da ću ponavljati greške svojih roditelja, strahovi da me vrijeme već pregazilo, strahovi da šta ja to tu radim, strahovi da još nisam upoznala strahove koji tek dolaze, strahovi od strahova i tako dalje tim redom...
Kraljica je hrabro ugazila u četvrti mjesec. Gleda već na svijet gladnim okicama, vrti glavom kao zbunjena kokica, priča nekim drevnim gugutom, hrabra je dok sam u njezinoj blizini, kad pokušavam otići onda plače i pruža te svoje nekoordinirane ručice i kida me s njima na dijelove, drži me čvrsto u minijaturnim šakicama i guši me u strahovima. Zaboravljam da moram zaboravit na svoje strahove e da bih otjerala njene, valjda, zaboravljam da se moram naspavati i izvuć odnekud paket endorfina... kupila sam patike samo za trčanje i napumpala gume od bicikla, oštrim se na povratak teretani. To će me sigurno spasiti, kičma će prva reći hvala, glava će slijediti, sigurno, nema greške, samo prvo moram ojačati iznutra i othrvati se tim drhturavim rukicama i uplakanim okicama radi kojih bih, ma sve bih, nema greške.