trč, trč
Platila sam sve dugove, obavila sva obadva petminutna telefonska razgovora s doktorima, jedan za sebe, drugi za milumajku kraljicu svih hipohondara, bila na tržnici, poslala važan mail važnome savjetniku iz hzza, odradila petnajst minuta ubitačnih vježbi za ubitačne trbušnjake, odslušala jednu četvrtinu tečaja za usavršavanje skilsa u ilustratoru, donekle uspješno izbacila neku dehidriranu kakicu, prostrla veš, nacrtala nedostajuće latice na velikoj slici suncokreta koja me plaši pa nikako da je završim, pojela bananu, primjetila kod tuširanja da mi je konačno otpao onaj sasušeni fibrom koji je prije svega pocrnio, otkrila da mi je slikica sa naslovne nestala zato jer sad treba da se plati, neću da platim, sve mi danas kao ide, osim što se nikako ne mogu riješiti tog osjećaja blokade i anskioznosti. Iako... sve mi ide isprve, onako, baš... a ipak, toliko toga je još neodrađeno i visi nad glavom, sve te bolesti i smrti i nesreće koje se još nisu dogodile, sve to tako nekako prijeti i ne mogu se oteti dojmu da se ne mogu oteti.
Tinejđeri su u preuređenom parku zaposjeli onu najnoviju ljulju-mrežu i vrište do iznemoglosti, ne mogu se oteti želji da ih zalijem ledenim šmrkom, ali nemam šmrka na svu sreću nas sviju, imam samo blokade i anskioznosti. To dođe valjda s godinama, ti ulasci u menopauze i hormonalne neravnoteže, prije je to bio lako uhodani proces, strah, anksioznost, blokade, frustracije, čokolada, i bum, eto menge, eto sunca, eto sreće, eto ljubavi, pa sve onda ispočetka. Sad to više nema ni reda ni pameti, ni najgore od svega, predvidljivosti. Ni pomoći, čini se, naravno, jer da ima onda ne bi bilo blokade i anskioznosti.
Pročitala sam negdje da sam kao pripadnik krvne grupe 0 puna adrenalina i da moram trčati, trčati, trčati barem tri puta tjedno po četrdeset minuta e da bih bila normalna, inače me guši, a i da je zdravo trčati jer to spriječava osteoporozu u menopauzama, a i dobar je osjećaj imati zategnuto tijelo jer to je ta čuvena mladost od koje se je tako teško oprostiti, zato pratim na Instagramu jednu babu od skoro 70 koja se bavi bodibildingom pa izgleda kao Igipop, ali sa sisama i ljepšim licem. Ono, vidi se sva mišićna anatomija i sva suva kožica koja tužno visi. Sve što visi to je tužno osim šišmiša, viseći šišmiš je slatki.
Moram ponovno početi trčati. Kupiti prvo patikice trkalice. Ako patikice trkalice nisu udobne onda žuljevi ne daju trkati. Pa su zato patikice trkalice skupe, pa zato onda prije svega treba početi zarađivati. Ko zna kad ću opet krenuti trčati... opet na početku....
Oznake: krugovi
17.10.2019. u 14:03 | 2 Komentara | Print | # | ^na zapadu ----- ----
Svako jutro budim se sa čvrstom spoznajom. Ja sam loš dizajner. Dijametralno suprotno od onog što nas uče u knjigama samopomoći gdje je naređeno da se svako jutro probudim s mišlju da sam fantastičan dizajner. I ako bude bilo dovoljno takvih jutara u mojem životu, jednog dana mogla bi se i ta misao ostvariti. Pod uvjetom da u međuvremenu i pokušavam postati fantastičan dizajner. Valjda. Isto kao što je i Steve Jobs sam sebi svakog dana govorio da će mu jedan od svih tih dana biti posljednji. I eto. To otkriće da sam loš dizajner nije nešto novo, to nam je jednom tjedno običavao obznanjivati direktor na mojem bivšem poslu. Ne samo meni direktno i specifično, nego svima nama koje je zaposlio kao dizajnere. Pa sam se iz tog razloga odlučila maniti dizajna i baviti se fotografijom. Fotografija je bila ubibože najdosadniji posao od sviju, nitko nije htio pasti tako nisko, ali me upravo zato u tom poslu nitko nije ometao i žalio se da sam loša. Pa sad plaćam danak nebavljenja dizajnom.
To da sam povjerovala direktoru da smo loši dizajneri, eto, nisam. Direktori imaju dobar razlog da se žale na svoje uposlenike, a to je plaća. Ako je direktor nezadovoljan onda nema povišice, pa ne samo da nismo imali povišice, nego smo uredno bili prijavljeni na minimalcu. Loši, u kurcu i nedizajneri.
Današnja jutra drugačija su od tih koja su počinjala promašenim korporativnim antimotivacijskim govorancijama, danas sam prepuštena velikom svijetu i masi zbilja fantastičnih dizajnera među kojima sam negdje na razini vrtića. Ponovno plaćam skupi danak svim odustajanjima.
Osim toga na stranicama hzza primjetila sam da je onaj moj plan o samozapošljavanju pozitivno ocijenjen. Što znači da ću dobit masu para s kojima sam dužna pokupovati skupu opremu a koja će me još žešće opominjati da sam loš dizajner. Ruku na srce, da nisam loš dizajner ne bi mi trebale sve te pare, išlo bi sve to samo od sebe, ja samo pogledam, a ono ide... ali eto, pare se legalno dijelile, ja ih legalno pitala. Jednom, u nekoj skoroj budućnosti valjda, kada se birokracija drzne poslati mi taj čuveni ugovor o preuzimanju para, onda ću postati i poduzetnicom. Nije da mi se žuri, nije da sam luda od sreće, ionako sam tek u vrtiću sa svojim "biznisom"...
Neka druga birokracija se zato drznula poslati mi račun na katastarske izmjere neke zemlje naslijeđene na otoku. Neke, one, tipične dalmatinske priče gdje je Franjo dao Peri, a Pero je mijenjao s Jurom, jer se Jure mogao onda spojiti s Jakovom. Pa onda samo seljani znaju što je čije i odakle, pa katastarci dođu onda izmjeriti sa nekom satelitskom bojom sve u milimetar točno. Njihovo milimetar točno koštat će me 4 iljade kuna. Ako se želim žaliti moram platiti još 50 kuna biljega, a ako ne želim platiti onda će me ovršiti. Ako me zadesi ovrha onda neću dobit ni pare za poduzetništvo. Moram se riješiti te zemlje. I te Dalmacije. U Dalmaciji nije poželjno biti ženom, a još manje ženom koja je ničija a pritom ima zemlju koja je njezina. Na toj fantastičnoj izmjeri zemlje satelistokm bojom, kad su se skupili Pere, Jure i ostali, silno su se uzjogunili što ovako stara baba poput mene još uvijek nosi staro prezime. Da se mudra strina nije instant sjetila na sav glas uzviknuti kako sam ja zadržala svoje prezime, ne bi mi ni nakraj pameti bilo kako je to bogohulno biti neudata i za koj kurac me, ničim izazvani, iz čista mira svi redom gledaju tako zabezeknuto ... Dakle, prodajem zemlju na otoku, finom, pitomom, sve dragi ljudi, drugi red do mora, da susjed divljak nije kamenom ogradio svoje na pol ceste, moglo bi se tih par metara doći autom, ovako me ucijenjuje da prodam njemu za sitne pare, jer niko neće kupi kad se ne može doći autom. Dat ću oglas i u Rusiju. Bogati Rusi isto se jako vole ograđivati i označivati svoje, a vole i more. More na pljugomet, a ni groblje nije daleko. Negdje u Norveškoj, bogata zemlja Norveška gradi tunelčiće od milion eura e da bi zadržala ono par stanovnika u njihovim selima, daje sve od sebe da ljudi ostanu na svojem, a Hrvatska... nestala mi je i slika s naslovne... takva mi je nekako i faza, sve u neko revijalno pokislom tonu...
Oznake: ništa novo
16.10.2019. u 12:25 | 7 Komentara | Print | # | ^