a možda me nervira
Ima ta neka masovna stranica na kojoj se masovno prodaju fotografije, ima ih mnogo u zadnje vrijeme, ali samo je jedna prva, posrećilo mi se da budem među prvima na toj prvoj, pa sad tamo imam cijeli dnevnik ispričan u obliku svojih nespretnih fotozapisa kojima se danas trapavima smijuljim, slike sežu dvanajst godina unazad, sve su redom nezanimljive i loše, neki pokušaji da budu oštre i dobre rezolucije i da na njima ne nađu tehničke greške za diskvalifikaciju, isprazne su uglavnom i bez duše, ali, nekako, skroz su mi drage, kolikogod da su blijede i prazne, iza svake od njih prepoznajem osjećaj i svaka od njih me podsjeća na taj trenutak i taj doživljaj svijeta, i to uopće nema nikakve veze s onim što je na fotki, ima veze samo samnom koja sam sa druge strane objektiva u tom nekom svojem svijetu, i to me, eto tako, razniježilo tako jako da sam morala otić dragome dok guli krumpire i ugristi ga za guzicu skroz jako, nije očekivao, a nije smio pisnuti da ga mladunče ne čuje, jer nije u redu slušati alfa mužjaka kako cvili kao tetka, iako rekla bih da je i njega to razniježilo skroz, za svaki slučaj krumpire guli tupom gulilicom a ne nožom, iako ni noža me ne bi bilo strah, možda je samo ljubav tko će ga znat.
05.06.2018. u 22:19 | 3 Komentara | Print | # | ^