Mnogi vole reći da Kubu valja vidjeti dok je takva kakva je, jer kad se promijeni onda više neće to biti to. Ono što je sada to, to je teška sirotinja gladna sjaja i blagostanja i jednom kad svoju glad zadovolji onda to više neće biti to i oni koju su vidjelit to moći će se zauvijek hvaliti da su oni vidjeli to i da ovo sada više nije to. Iz nekog čudnog razloga ljudi vole otić negdje gledati u siromaštvo i nazivati ga nevino neiskvarenim i navijati da ti ljudi zauvijek ostanu naivno neiskvareni, a onda se vratiti u svoje iskvareno bogatstvo i tamo onda nešto trabunjati. Ljudi općenito vole trabunjati. I neiskvareni siromahi i kvarni bogataši, svi podjednako. Ja volim odugovlačiti. Kuba je u našem domu kamen smutnje zato jer me Mužjak tamo nikad nije vodio. Iz nekih svojih uvrnutih razloga a koji navodno nisu kubanske kurve. Za kurve se ionako ne mora potegnuti toliko daleko, ima ih i u Zagrebu. U svakoj zgradi barem jedna. Drugi kamen smutnje je kad se meni ne da seksat. Onda se on umusi i duri. Mislim da u našem ulazu nema kurvi jerbo su svi jako stari. Ili obitelji. Nema mladih zaposlenih djevojaka. Pa ni starih zaposlenih žena. Nema samih. Osim susjeda udovca s četvrtog kata ali on je stvarno prestar da bi bio kurva. U Zagrebu je počela adventska bajka. Potrošilo se brdo novaca da bi se uščuvao prestiž neke izmišljene nagrade. Trudim se uklopiti ali božićno novogodišnje doba mi je bez premca najnepodnošljiviji dio godine. Petarde uglavnom. I cijeli taj agresivni kič. I svezajedno. Neki veliju da su ljudi depresivni zato jer su sami i jer nemaju s kime dijeliti tu radost i krasotu, meni se više čini da je to više zato jer nemaju s kim ublažiti tu gnjavažu i strahotu. Nego moraju sami trpiti. A preglasno je sve, i presjajno, kao da je smišljeno za gomilu bez razvijenih osjetila. A možda i je. Sigurno je. Moram razbacati sjajne loptice po stanu i onda se privikavati. Iako, prestara sam ionako. Svejedno, sigurno će mi opet biti lijepo jednom kad ih maknem.
26.11.2016. u 18:07 | 7 Komentara | Print | # | ^