Jedan dan
Noć. Čuje se muzika. Uspavanka. Prvi puta. Drugi puta. On u velikom krevetu puše nos. Prvi puta, drugi puta, treći puta. Zvuči kao mali prestrašeni slonić. Ona se okreće. Tko zna da li je dijete ustalo? On ne zna, ona ne zna. Ona ustaje i glavinja do wecea. Piša. Briše nezavidne količine krvi. Glavinja natrag do kreveta i kaže da je vidjela svjetlo. U dječjoj sobi. On ustaje i dovikuje se. Malac se živahno javlja i objavljuje da drži svoj život pod svojom kontrolom. Otkad je stigao do puberteta, počeo je uredno zatvarati vrata svojeg svijeta i oni to poštuju. Potiho poštivanje ulaska u svijet masturbacije. Onda počinje potihi metež po stanu, puštanje vode, lupanje tanjurima, spominjanje nekog štrajka, ručka i rasporeda. Onda opet mrak.
Ona se opet budi. Tišina je oko nje. Svijetlo je u sobi. Dnevno. Ona gleda u strop. Pa u ormar. Pa kroz prozor. Tamo vidi mračno sivo nebo i žuto lišče jasena. Sreća pa je nedavno pofarbala balkon u drečavo plavo i one stare zmazane lojtre u dugine boje, pa će sad cijele jedne sive zime gledati kroz prozor u drečavo plavo i zamišljati da vidi nebo. Pa uzima zmartfon s poda. Dugo gleda u zmartfon. Na satu je prošlo devet. Izvlači se nekako iz kreveta, glavinja do kuhinje, nasumično uzima lončić, žličice, krpe, neke stvari joj ispadaju iz ruke, neke ne, pristavlja lončić s vodom i vuče se do kupaone. Opet nužda, opet kratka, opet krv. Onda pogled na košaru s vešom, počinje ga izvlačit, crno bijelo, sivo, šareno, odlučuje se za crno, ovaj puta, čini joj se da ga najviše ima. Ubacuje robu u mašinu i sipa tekući deterdžent u plastičnu čašu. Na deterdžentu piše color. Sjeti se da joj se jučer nije dalo provjeravati kakav djeterdžent uopće ima, i da je krivo zaključila da ima univerzalni, a jučer se naručivala dostava iz Konzuma, i sad je eto, ostala bez deterdženta za bijelo. Na licu joj se ne vidi nikakva promjena, malo zato što jutrom obično jedva kontrolira mišiće, a malo i zato što je već provjerila da li na deterdžentu piše da može prati i na 95. Može. Dakle, može i bijelo. A kako je već kupila one čarobne krpice i praškove za izbjeljivanje, dakle, može i na bijelo. Može. Ubacuje plastičnu čašicu i pali mašinu. Glavinja natrag do kuhinje, u lončiću voda vri i ona počinje ubacivati žličice kave, jedna, dvije, tri više nego što bi trebalo, vrti žličicom po vrelom blatu i čini se da uživa u mirisu. Ubacuje u zdjelu probavin govanca, tri, četiri, pet petit keksa i tjera blato kroz filter iz deema. Dodaje mlijeko i nosi odvratnu smjesu pred kompjutor u dnevnom. Tamo opet gleda u ekran. Dugo. Izmjenjuju se doživljaji fejspukaša, redovi izbjeglica i ples u kući brata velikog. Uzdiše. Ostavlja ekran upaljen, uzima zmartfon i odlazi put kupaone. Oko nje je cijelo vrijeme tišina i ujednačen zvuk mašine za veš. Rumbla dumbla na jednu stranu, rumbla dumbla na drugu stranu. Pa centrifuga. Ona sjedi na wc školjci i igra igrice. Slaže mrkvice i jabuke i bori se za nove levele. Rumbla dumbla. Konačno ustaje i zamišljeno gleda u, veličanstvenu joj, hrpu govana, papira i krvi. Prizor koji bi svakako završio izrezan iz svakog filma. Šteta. Povlači vodu. Jednom. Dvaput. Drugi puta dugo drži ruku na vodokotliću. Uzima domestos. Lijeva ga u školjku. Nada se da će dostava donijeti danas još domestosa. Za prizore koje svakako moramo zauvijek izbrisati. Pada joj napamet ona trkačica maratonka bez tampona. I sve što ju je začudilo jest tako malena količina krvi za toliku kilometražu. Blago trkačici. Odlazi pod tuš. Prizor koji je svakako dobrodošao svakom filmu. Sama žena koja se sama tušira, dok mašina rumbla dumbla.
Onda opet sjeda za kompjutor, uzima slušalice i sat vremena bjesomučno lupa riječi na talijanskom. Ne zna zašto je toliko navrla učiti talijanski i španjolski i njemački, ali joj se silno sviđa to što može vidjeti napredak. Dobar je osjećaj. Odlučuje nakon talijanskog i španjolskog i njemačkog krenuti na portugalski, irski i ruski. Samo za taj, osjećaj.
Onda joj zvoni mobitel. Muški glas sa začepljenim nosom. Pričaju o mladunčetu, ručku, tržnici, bakalaru. Vadi potom ledo bakalar sa leda i presvlači trenerku u traperice. Gleda se u ogledalo, i opet nije zadovoljna. Mršava, možda previše, malo ju strah. Odlazi do marketa fuksija boje i tamo, još jednom danas, dugo gleda u deterdžente. To jer je sinoć zaboravila spomenuti da nemaju više deterdženta za pod. To jer ga kupuju jednom godišnje i nikad ne naručuju preko Konzuma. I sad, stoji tamo u marketu fuksija boje i dvoji. Između onog sa biološkom etiketom recikliranog papira i onog nekog običnog, bzvz. Onaj sa etiketom recikliranog papira duplo je skuplji od onog bzvz. Onaj bzvz nevjerojatno je jeftin. Čita deklaracije. Onaj reciklažni se mnogo hvali svojom ljubavi prema prirodi i društvu, i svojoj neumitnoj biorazgradivosti, a onaj bez samohvale spominje samo neke postotke benzilena, etilena, i nekih čudnih kemijskih spojeva. Koje ništa ne razumije. Ali, radila je jednom u marketinškoj agenciji. Radno mjesto koje pruža mogućnost širom otvaranja velikih očiju. Pa sad stoji u marketu i nervozno dvoji između dva deterdženta. Na kraju, vadi zmartfon i slika ih. Šalje sliku muškarcu začepljena nosa. Muškarac je završio velike škole za prepoznavanje kemijskih spojeva na deklaracijama i on će joj sigurno imati nešto pametno za reći o svemu tome. A ustvari, ne mora mu ništa slati, ne mora ga ništa pitati, već točno zna što će joj reći... Muškarac razumije sve kemijske spojeve, ona je radila u marketinškoj agenciji, zajedno razumiju cijeli svijet. Kupuje nakraju neki treći deterdžent, uinat onom super jeftinom i onom super biorazgradivom.
Odlazi na tržnicu. Odlučuje se za banane, dva nara, limun, dvije kile crvenog krumpira i pola kruha. Vuče onda sebe i vrećice po kvartu. Nema muzike. Samo sivo nebo i jesensko lišće i tu i tamo neka djeca vrište na povratku iz škole. Majke s malom djecom umotanom u dekice kunjaju na klupicama. Sivo s narančastim.
Ulazi u stan. Ostavlja vrećice u kuhinji. Presvlačenje. Mršava. Suhonjava. Gravitacija. Bit će gore. Čuje mašinu kako pišti u kupaoni. Gotovo je rumble dumble. Skida suhu robu sa žice na balkonu boje drečavo plavoga neba i slaže po ormarima. Vješa potom mokru robu za sušenje. Oko nje tišina. Ulazi u dnevni, grabi onu deku s kauča po kojoj su cijeli vikend kihali, kašljali i slinavili i gura je u veš mašinu. Usput skida i jastučnicu s ukrasnog jastuka. Isto je crne boje kao i dekica. Pa hajd. Novi red rumble dumble. Odlazi u kuhinju, čini se bržom i spretnijom. Sve joj manje stvari tamo ispada iz ruku. Reže krumpir na ploške i slaže redove. Red krumpira pa bakalara. Peršin sol papar maslinovo ulje. Malo vode. Pali motore.
Vraća se pred kompjutor. Tamo sumanuto tipka. Sve je spretnija i prsti su sve brži. Piše scenarij o svojem životu. Iz kuhinje se čuju jednolični udarci, polako shvaća situaciju, trči u kuhinju i tamo zatiče rasplesani poklopac i uredno raspršene lokvice vode, peršina soli i maslinovog ulja po špaheru, elementima i pločicama. Smanjuje plin, briše juhu s elemenata i kuša krumpir. Kuhano. Gasi plin. Vraća se pred kompjutor, čita što je napisala. Polako shvaća da živi u jednom tradicionalno lošem hrvatskom filmu. Onom bez boje, mirisa, okusa, muzike i života. Mašina u kupaoni opet pišti. Izvlači onu smrdljivu deku natopljenu omekšivačem i nosi je do drečavo plavoga balkona. Procjenjuje nakratko udaljenost od ograde do prizemlja zgrade. Prenisko. Jbg.