preko ramena
Opet sam se vratila na fejs. Pravo ženski, malo ga trpim, malo mi je zabavan, malo mi je dosadan, malo me iznervira, pa onda malo više. Osim toga, opet sam bolesna, a bolest kad popušta, onda donese dosadu. Prije nego popusti, onda se čudim kako me ni za što nije volja, i da li je to u redu, kad me tako nije volja. A i te bolesti isto. Što sam starija, to mi se bakterije čine većima i opasnijima i sve mi se teže nositi s njima. U jednom trenutku, doći će samo jedna jedina velika i progutati me za doručak. Do tog trenutka: čajići, solne otopine, kapi za nos, maxflui, aspirini, uz nezaboravnu napomenu da se sve te stvari nikako, ni u ludilu ne smiju koristiti zajedno. A opet, nije li pomalo jadno, da mogućnost postojanja jedne bakterije tamo negdje u nosu, koju naša moderna medicina može otkriti samo tako da kaže pacijentu da si malo prati temperaturu, može izazvati osjećaj gušenja i uvod u nesvjesticu?
Tješim se da starim. I da to je samo to.
Ili je to možda od toga što sam promjenom sastojaka za doručak pročistila crijeva do te mjere, da sam jednostavno morala doći do otkrića kako gomilu govana, ustvari, može tijelo koristiti poput obrambenog štita? Možda, kad se tijelo navikne na prisutnost otpada i sve svoje funkcije prilagodi tome da živi s otpadom, možda sve te funkcije padnu u vodu jednom kad određena, ključna količina otpada bespovratno ode...? Možda je zadiranje u sve naše navike, koje su dovele do toga da smo sad tu gdje jesmo, ovakvi kakvi jesmo, pomalo i opasno po život. Ili barem za to što jesmo? A to što jesmo, to je ustvari život, ili?
I onda opet, jesmo li to što jesmo, radi svih prethodnih upražnjavanih navika, ili je netko odredio da smo to što jesmo otpočetka, a navike došle kao posljedica te neke davne odluke? Neke, odlučene, za vjernike od Boga samoga, za naučenjake, zapečaćene onomad, u vrijeme ispisivanja deenkaa.
Pa onda, recimo, ako je tamo određeno/zapisano da budeš samo jedna hodajuća vreća govana, a ti kažeš NE! i svako jutro pojedeš zdjelicu zobenih pahuljica, suhih šljiva, grožđica, borovnica, lanenih sjemenki sve u toploj vodi đumbirova čaja, i zaista, kreneš svo to zlo izbacivati iz sebe, i jedno se jutro probudiš s laganim osjećajem tankog struka, a nebesa ti na to strogo vrate svoje NE! pa se drugo jutro probudiš s glavom punom novonastalih govana, nešto kao šamar radi preskakanja granica, ili nešto poput stiskanja balona punog vode.
Ili, ako ti je suđeno da budeš govno, onda jbg. Budi.
Ili nemoj. Borise.
Boris je isto jedno nedorečeno ime.
Oznake: kapula leđa
31.05.2014. u 11:17 | 5 Komentara | Print | # | ^