roštilj, velite?
Prva misao bila je: pa kud baš bosna, kao da nije dovoljno ujebana i u kurcu, nego sad još i to. I tko će njima pomoći i tko će njih spašavati? Druga misao bila je samo neki blink u neko prošlo vrijeme, gdje bi na vijestima glavno bilo kako hrabri pripadnici oružanih snaga dolaze sa svih strana, i spašavaju starce po selima, grade zečje, pasje, ljudske nasipe, brane sela svojim tijelima, i sve jedan do drugoga postaju junaci, i svi smo zajedno, i svi se borimo, i nikakva sila i nepravda nam ne mogu ništa!
Treće je opet povratak u stvarnost, ovu stvarnost gdje su pripadnici oružanih snaga po selima znali samo klati i uništavati.
Bili smo na poslu kad su na radiju puštali vijesti o katastrofalnim poplavama. Pustili su onda i nekoga da objasni situaciju u srbiji, govorio je taj netko čisto srpski o toj vodenoj stihiji, jedna kolegica se nije mogla prestati cerekati, jer njoj je taj srpski, sori, ali tako smiješan, druga je izjavila da njoj je zbilja žao ovih naših slavonaca, ali ti srbi, neka im je, i što se nje tiče, neka se svi podave i neka svi poumiraju tamo.
Mogla sam, da, mogla sam joj reći da sve one marmelade od smokava, kojih se toliko nažderala i koje je toliko hvalila i koje je nosila svojoj bolesnoj majci hrvatskoj dragovoljki, da to joj je skuhala upravo jedna srpkinja, i pitati je da li bi joj marmelada i dalje bila toliko slatka da zna od koga je.... i učinilo mi se onda da skroz je to pravedno, da netko tko tako olako priziva drugima smrt, da skroz je pravedno da je taj netko osuđen na podstanarski ćumez i plaću s kojom jedva spoji početak i kraj mjeseca, a o penziji i nekoj sigurnoj budućnosti odavno je jasno da nema govora, i da ni ne može postojati ikakav prirodni način, da u zemlji punoj ljudi punih gluposti i mržnje itko može živjeti iole dobro. I kad bih vjerovala u boga, rekla bih da to baš mora biti tako i ne može biti drugačije.
I da to je sva ta sudbina na ovim krajevima, udaviti se od mržnje i gluposti. Ako ne od svoje, onda od tuđe.
I da, osim grozne poplave, pojavila se otvorena fejsgrupa blogera. Sve nekih starih, činim se samoj sebi sad mlađom, nikoga od njih ne poznajem. Poklopilo se to upravo s trenutkom kad sam ugasila svoj privatni fejs, nisam se imala prilike naći u napasti da se javim svim tim nepoznatim ljudima sa svojim pravim imenom i prezimenom. Kao da bi nekome to nešto značilo, ali ipak, malkoc prijajućeg podilaženja egu kad bi moji privatni frendovi doznali da sam blogerica, ono, e...
e neš ti otkrića...
Već i sada imam muku s tim blogom, s tom autocenzurom, sa svim tim lažima koje si međusobno podastiremo, e da bi nam život bio ljepši. A s druge strane, čini mi se da bi život mogao biti zbilja puno ljepši kad bi se moglo, istrčati na ulicu i viknuti: ja sam peder, lezba, ljubavnica, prevarant, lopov, masturbant, radim sve te stvari i super mi je, neću u crkvu, imam tri žene i petoro djece, palim se na svoju sestru/brata, i dajte, pričajte samnom...
S druge strane, kažu da najljepše su priče ispričane, i naljepše slike naslikane upravo zato, jer se takve stvari ne smiju vikati, moraju se gušiti, i samo neki sretnici ih mogu kanalizirati, istucat kamen u prekrasnog mladića i ostavit poruku nekoj tamo budućnosti: znate, i mikelanđelo je bio peder...
A ja sam se samo htjela riješiti priče o papučama, onim pravim prevarantskim, koje je nestašni testosteronac naručio da ih kupim za njega, papuče i čarape u kojima može biti samnom, a da pritom ne pokupi miris mojeg stana, te neke mirise zakonite nikad ne smiju otkriti, ni po koju cijenu. Cijena papuča bila je malena, kao što to u kineskim šopovima običava biti, uz cijenu došao je miris naftalina kojeg se nikad nismo mogli riješit, a uz broj 45 došla je spoznaja da kinesko 45 znači evropsko 42, uglavnom, testosteronac je bio poprilično nesretan sa tim groznim papučama, a ja sam ih voljela. Osim što su označavale njegovu prisutnost, baš mi se posebno sviđao taj miris naftalina. Zvala sam ih ljubavne papuče. Isto kao i one ljubavne čaše. Dvije, naravno. Na njih dvije bacila sam spel, jednom kad one puknu, i ljubav će. (No, dobrobidošlo da tu spel može despelat samo muškarac čija je ljubav jača od čarolije. Pa, kakogodokreneš.... :)
Onda je došao kraj ilegale. Potom je nastupila era suživota. To je ono kad se dovuče krama u nečiji stan i tim se činom započne međusobna trpeljivost. Papuče su, naravno, došle samnom. Nikad nisu bile nošene, bile su premalene, stajale su zaboravljene na polici i mirisale po naftalinu. Sve do jednog dana, dok ih mladunče nije otkrilo i, čini se, zaljubilo se u njih. Vjerojatno zato jer su bile jako glasne dok se vukao u njima po parketu. Ili udobne. Ili tople. Ili je do naftalina. Bilo je čudno, u svakom slučaju. Nije mogao proći dan, a da po par puta ne izvrtim filmove pri pogledu na papuče u novoj ulozi. Pogotovo što bi dan započinjao slušanjem tih papuča dok se vuku po hodniku, i završavao istim zvukom koji odlazi u suprotnom pravcu...
Vrlo čudno, ne nalazim bolje riječi. Još čudnije bilo je kad su se počele raspadati. Očekivano je da takve završe u smeću, ali ne, mladunče ih je prvo "ojačalo" klamericom, a onda, u još gore rascvjetanoj fazi, zavezalo ih poprijeko s konopcem za pakete. Pa je klepetalo tako naokolo doklegod je konopčić držao.
Opet, poprilično čudna opsesija očuvanja raspadnute stvari, čudno za nekoga tko si može priuštiti posjedovanje najskupljeg mobitela u razredu, i čudno za nekoga tko nikad ništa ne popravlja i tako se olako rješava svih stvari...
I sad, hoću li objavit ovaj post, neću, hoću, hoću, neću, hoće li mladunče ikad čitati tako duge dosadne tekstove i prepoznat sebe, da, ne? Hoće li to biti šok, trauma, ili je možda baš dobro odmah napočetku razbit iluzije o uređenom svijetu odraslih ljudi...
S mladunčetom u pravilu ne pričam mnogo, tu i tamo neš bzvz, za sve drugo zadužena je očinska figura, bogufala, naš odnos najbolje je opisati kao ono kad cijeli dan mislim o tome da li da da, ili da ne spečem kokice, a onda ono ničim izazvano pita zašto nisam tako dugo radila kokice.
I čini mi se da mladunče uskoro mora promijeniti svoj nik, počelo je ljubazno zvoniti kada se vraća s nekih svojih otkazanih aktivnosti, tako ljubazno zvoni samo cimer kada te ne želi zateći u klinču...
I čini mi se da da, imam razloga da mi se ne sviđa nimalo ideja o izlasku iz ove kvazianonimnosti, ovdje se čini tako sigurnim, jedino mjesto gdje još mogu istrčati na ekran i viknuti, da, ja sam grozna, preljubnica, nekrštena, nepokondirena, polusrpkinja, i nikad se neću udavat, i nikad neću rađat, i svakodnevno radim s neobrazovanim poluinteligentima i trpim njihove bezobzirne baljezgarije svaki dan, za minimalac, zakurac, i trudim se biti ljubaznom i dragom, e da bi nam suživot u laži i prikrivanjima bio čim ljepši, i živim taj usrani život u ovoj usranoj zemlji, i ne želim o tome vikati na ulici, jer za vikanje je potrebna silna energija... a ja ne vičem. Jer sam fina.
I živio antifašizam!
Tek toliko...