Instant gram sreće
Ćirenje u tuđi život sasvim je dovoljan pokazatelj nedostatka vlastitog. Svejedno, iako idem na posao na dnevnoj bazi, imam se čime bavit u ostatku dnevne baze, ponekad odem u kino, fine restorane, zagušljive kafiće, popnem se ponekad na neku planinu, i opet, često i prečesto, volim ćiriti u tuđe živote. Od onih koji su sveprisutni na mreži, ako je jedna polovica usebezaljubljenika koji se besramno vole pokazivati, ja sam svakako u onoj koja više voli ćiriti. Iz pristojne daljine, naravno, jer, čim se objektu preveć približiš, onda možeš otkriti da objekt smrdi, a to skroz razara čari ćirenja.
Instragram mi je najdraži prozor u tuđe živote. Zato jer volim tuđe slikice puno više od tuđih riječi. I zato jer objekti vole stavljati samo lijepe slikice, neke na kojima njihov život izgleda kao bajka iz modnog magazina. Red klopice, red nalakiranih noktiju, red butelje vina, red zalaska sunca, red obleke za izlaske, red slika s putovanja. Najdraže su mi one s putovanja. Sve su nekako egzotične, zamagljene u rubovima i prevučene patinom digitalnog instant postarajmeidajmitežinu efekta. I onda gledam tako kako su neki nepoznati objekti putovali svijetom, odlazili u neke daleke krajeve gdje se neka prljava i musava djeca love objektivom poput čopora nekih nepoznatih i dalekih životinjskih vrsta, i onda da, točno dođe i meni tako da nabavim si te pametne igračke i činim od svojeg života neku tako ukrašenu slikovnicu, u kojoj se tako dobro zabavljam. Odlazim negdje daleko s nekim preskupim aparatom, kojeg su slagali neki siromašni ljudi, siromašniji, jadniji i daleko neuspješniji od mene, koje ću pak uloviti u kadar i pohvalit se svojim okom za detalje. Poslati pozdrav svijetu iz svojeg mirnog blagostanja, obogaćenog tehnološkim čudesima, gdje ne samo da mi je život šarena slikovnica, nego imam i oko da gledam oko sebe.
Nisam bezveze, dakle. Evo, dokaz.
Instant dokaz.
I čemu sva ta svjetlost, draga zvijezdo, ako nemaš kome sjati?
Bilo me neko, kratko, vrijeme furalo to da ću si kupit taj jebeni pametni telefon. Da ću se veseliti neko, kratko, vrijeme svojoj novoj igrački, stavljati joj raznorazne aplikacije, mjerit svoje korake, bilježit svoje poglede, izlaske, zalaske, objede i sve te detalje koje moje, još uvijek bistro oko lovi i čini me sretnom, umišljeno posebnom.
A onda me zagušila sva ta sila gik informacija o ovom, onom, loša iskustva, dobra iskustva, skupa igračka, bolji ekran, slabiji ekran, razbio se ekran, megapikseli, rezolucija, tamte, vamte, četiri milje kuna, pet milja kuna, isplati se, ne isplati se... jebeš to sve.
Previše izbora, ni to ne valja.
A vrijeme prolazi.
I svi ti neuhvaćeni trenuci sreće i blagostanja bježe u nepovrat.
Jesen.
Eh.