osvrt naokolo
Biti nevjernik u doba božičnih blagdanosti naporna je stvar. Biti muslimanom u katoličkoj zemlji u spomenuto doba, isto je naporna stvar. Biti žiteljem zemlje bez žita, također je naporna stvar. Biti živom/živim u zemlji, također je naporna stvar. Pisat na jeziku, koji strogo odvaja ljude sudeći ih prema njihovim genitalijama, isto je napor.
Život je napor, da ga jebeš.
No, dobro.
Gužva na poslu je naprasno prekinuta. Jednim božićnim domjenkom, samo tako. Prije božičnog domjenka, mi ekipa smo dobili božićnicu. Dobila sam, dakle, petsto kunića. To je, ustvari, samo pola božićnice, to zato jer radim samo pola godine. Ako preživim cijelu sljedeću godinu u istoj firmi, i ako ista firma preživi također, onda bih trebala dobiti cijelu božićnicu. Koja će onda biti... tko zna kolika. Možda veća, možda ista, možda manja, a možda neće.
Neizvjesnost, neizvjesnost, život je neizvjesnost, i tu lekciju smo naučili. Uklesali je u genetski kod i nikad je se više nećemo riješiti.
Na božićnom domjenku nam je, pristojno nacrvrckano raznježeni gazda, objasnio kako je silno sretan s nama kao ekipom, kako je godina bila iznenađujuće dobra, i bolja od onih prethodnih, i kako se on nada još većem boljitku.
Sreća pa smo mi navikli na neizvjesnost, pa smo mu samo odgovorili smješkom i gledali pritom kako čim prije pobjeć. Kući. Odmorit.
Tko više sluša i vjeruje obećanjima?
Neizvjesnost je sve i jedino što stoji pred nama.
Kao i besrmtna nada da ćemo sljedeći mjesec dobiti plaju podebljanu za sve one prekovremene. Usput, umanjenu za ova dva skraćena predblagdanska dana. Na badnjak dva i po sata manje, na staru godinu isto. Nesretnici koji se nisu sjetili na ta dva dana uzeti godišnji, ostati će uskraćeni za pet sat prekovremenih.
Privatna posla.
Čist račun, tanka ljubav.
Tako to.
Osim silno podebljanog novčanika, izbjegla sam izbjeć i sve čari potrošačko blagdanskih debilana. Šoping, poklone, natezanja, guranja, stajanja u redu, neredu, kupovanju brašna, miješanju kolača, svemu tome... doduše, to uvijek uspijem izbjeć. Neke stvari koje ne volim jednostavno zaobiđem. Ljude također.
S petardama, bombama, raketama i ostalim glasnim dokazivanjima ljudskih frustracija se jednostavno pomirim.
Nemreš drugačije.
Mužjak je isto ispaljivao neke rakete.
Djece radi, naravno.
Nevjerojatna je količina gluposti koje odrasli rade štiteć sebe golim mesom vlastite djece.
Nedavno sam se posvadila s nekim, kakti fejspuk frendom, jer je isti objavio kako želi unakazit sve ljude koji se ne smješkaju njegovom nasmješenom djetetu. Onda su me izopćili i napali svi njegovi fejspuk frendovi, kojima je također normalno da u osmijehu vlastitog djeteta ne pronađu radost i veselje, nego mržnju i gomilu frustracija prema ljudima koji ne dijele njihovu ganutost, nego samo idu okolo i žive svoje živote. Kako li se samo usuđuju, ti neosjetljivi gadovi???
Tako.
Što se mene tiče, jedan, kakti frend manje, /instant me izbrisao sa svoje liste, brižni otac/ nekoliko izljeva pravedničkog /postoji li taj osjećaj u kakvom drugom obliku uopće?/ bijesa, na mojem imenu više.
Ljude nemreš mijenjat, oni to rade sami od sebe.
Moeš ih samo staviti u te neke situacije i onda promatrati, kao laboratorijske miševe, kako onda mijenjaju svoje reakcije u nepogrešivom uvjerenju da su uvijek u pravu. Čak i onda kad reagiraju skroz i naskroz drugačije od onog puta kad su isto tvrdili da su samo oni u pravu.
Osim toga, rubno su me dotakle neka, kakti, crkvena uplitanja u seksualno obrazovanje djece. Kao ono nešto u što je teško povjerovati da se uopće događa. Ne tako teško kao što je teško pojmiti neku osobnu ili društvenu čak, tragediju, nego nešto kao igrokaz montipajtona koji se pretvorio u stvarni život.
Pa zar zbilja?
Bila je i neka parodija demonstracija koju su održali plišani medvjedići.
To isto nisam shvatila.
Zašto bi medvjedići demonstrirali?
Medvjedići i djetinjstvo.
U mojem djetinjstvu isto je bio jedan medvjedić. Malo veći i puno tvrđi od ovih mlitavih demonstranata. Bio je više medo nego medvjedić. U neko doba djetinjstva sam ga koristila za masturbaciju. Bilo mi je baš urnebesno veselo prislanjati njegove tvrde dijelove na one svoje mekane. A što reć? Svršavanje mi je odmalena dobro išlo.
Znatiželja me također dobro pogonila. Do neke mjere.
Ne znam odakle mi ta mjera. Vjerojatno je to ona koja počinje tamo gdje završava zadovoljstvo a počinje bol.
Nauči se to odmalena. Kao pec, fuj, ili tako nešto.
Pa se onda levitira negdje između.
A to svoje tijelo, pa pobogu, u njemu i s njim živiš, grehota je ne upoznati ga... ponekad je i opasno ne poznavati ga, živjeti s njim u svađi, to je gore nego živjeti u lošem braku. Od braka makar možeš pobjeć. Moeš ga i uništit pa živjet dalje... od tijela nemaš kamo.
Moeš, da.
Vjerovati onim muškarcima u haljinama koji obećavaju s uzvišenih mjesta... moš mislit. Muškarcima treba prestat vjerovat istog trena kad se uspnu na nešto. Oni onda gube razum, mjeru i samokontrolu, i brojka od sedam milijardi je dovoljan dokaz.
Život van tijela još uvijek nema dokaza.
Samo puste priče.
Tako.
Bilokakobilo, nikad mi neće biti jasno to s medvjedićima, ni što su medvjedići htjeli reć.
Mladunče, npr, ono odmalena ima pesu. S pesom se mazi, nateže, ljubi i bez njega ne ide spavati nikada. Od svih plišanaca, njega voli naj naj. Peso je mekan i podatan, nimalo tvrd kao moj medo.
Što je također u redu.
Dapače.
Osim toga, mladunče ima internet. A internet ima histori. A u historiju smo pronašli riječ koja povezuje masturbaciju i desetogodišnjake. Nakon čega mi je stvarno čudno zašto se diže tolika graja oko uplitanja crkve u dostupnost informacija u osnovnoj školi. Pa tko se uopće oslanja samo na informacije iz osnovne škole?
Pobogu.
Došlo je to neko vrijeme kad se gušimo od količine informacija.
Volim to vrijeme najviše od svih vremena.
Pa nije li super to kad, na ovako sveti dan, mogu s gomilom nepoznatih ljudi podijeliti svoja dječja iskustva s tvrdim medvjedićem?
Ma najsuper od svega!
Pa, čestit vam Božić i tako to. :)