radno ispiranje primozga
Sve što želim je jedan cijeli dan pred televizorom, u horizontali, i s kolačima. ili tako nečim.
osim toga je rmpaona po 10 sati dnevno, to je ono doba godine kad je rmpaona, kad bi svi kalendare, svi bi poklone, svi bi odmah, svi bi sve, i svi su samo oni ti jedini koji postoje i nešto im treba, odmah, sad, ovdje i jučer.
pa se sve tako nekako vratilo u ono vrijeme prije deset godina.
kad od božićno novogodišnjeg ugođaja samo želim sobu, televizor, dozlaboga idiotske američke filmove za ljude bez mozga, i ležanje, beskrajno ležanje.
ne želim ni poklone, ni razgovore, ni posjete, ni šopinge, ništa, ništa, samo mir.
rmpamo, dakle, kao ludi.
mozak mi je ispran.
a trijset i nešto stotina tisuća ljudi je nezaposleno.
kad radiš od osam do šest, onda nemreš to zamisliti.
a opet....
gazda je htio iskoristiti onu omraženu politiku zapošljavanja za 1600 kn. otvorio natječaj. jedan, pa drugi. onda se nije mogao načuditi kako nitko ne želi raditi. pa je zaposlio jednog nadobudnog, pa ga je tjedan dana držao kod sebe, a onda doveo nama, u proizvodnju, da vidi malo mali posla. i odmah nam je mali počeo pametovati i govoriti stvari o kojima nema pojma. a znali smo da nema pojma, zato jer mi te stvari radimo, a on se poželio prodavati samog sebe kao da on zna.
jbg.
inšoma, nakon četrnajst dana mali je pobego, i samo dojavio da ga neko vrijeme neće bit u državi.
kad se vratio dobio je knjižicu i to.
onda je gazda, a gazde nikad ne bi bili gazde kada bi se predavali malodušnosti i zapadali u očaj, napravio novi natječaj. ali ovaj puta zaozbiljno, ali opet, samo na pola radnog vremena. pa se obratio zavodu za pomoć. pa mu je zavod poslao nekih dvadesetak individua kojima je odlučio dati neki, kakti, provizorni zadatak. pa je od tih dvadesetak domaću zadaću napravilo samo dvoje, a od to dvoje, samo se je jedna udostojila doći na razgovor.
pa je, kao takva, uredna i vrijedna, i primljena.
pa je onda, u ovo doba krvavog rmpanja, gazda predložio novopridošlici da malo dođe u proizvodnju, malo pomoć, i malo naučit.
pa je došla mala, sa sobom je donijela lijepi ajfon, i nakon par dana počela frktati na sve redom, i objasnila da ona više neće dolaziti.
jer, pa tu se radi, zbilja radi, jebate.
a ona nije došla proizvodit, nego je završila škole za ono, prodavanje magle, a ne ovo...
pa, onda tako, rmpamo prepušteni samima sebi.
tu i tamo se prisjetimo malih kinezića koji rade samo za dolar dnevno. pa se hihoćemo kako su tek oni jadni i siroti.
a jaz između kinezića i taštih balkanaca kojima je posao samo šminka, sve je veći i veći.
u korist kinezića, naravno.
i osim što rmpam ko sumanuta, vozim se javnim prijevozom. mužjak je sjebo sve moje anarhističke planove i nenajavljeno mi kupio neku tamo vrijednosnu karticu. i preporučio da je prislanjam na ono naranđasto i da će to onda zvonit.
pa ponekad i pozvonim.
kad se vozim sa šefikom pa mi neugodno da iskačem iz prometala usred razgovora.
inače sam još... frustrirana, kaže mužjak.
osim toga, nesretan je sa mnom.
jer ga zanemarujem, jer radim toliko, i jer sam frustrirana.
sobom, životom, gradom, državom, ljudima, svime, jesam, jebiga.
ako ti tako kažeš.
u javnom prijevozu se šverca isto puno mladih. i nikada se ne dižu starijima. jučer je jedan deda pao posred autobusa, podigla ga je najbliža bakica, a danas je jedna bakica, pogrbljena i na iskrivljenim nogama, stajala pune tri stanice i držala se za štangu, onda je izašla. puno je djece sjedilo za to vrijeme. sjedilo sa slušalicama svojih skupocjenih mobitela u ušima. nit čuju, nit vide, nit su prisutni.
a u što li će tek djeca ove djece ličiti....