enjoy the ride
Onokad padne snijeg pa izbaci na vidjelo sav jad i bijedu frustrirane ljudske prirode. Ono kao oni ljudi, koji ne podnose komentare koji im nisu po volji, pa isključuju komentatore iz rasprave. Sve jadno i plitko.
Pričao mi jedan frend kako se vozio podzemnom u Japanu. Kako je bilo sve krcato, čovjek na čovjeku, žena na ženi, i sve take neke kombinacije. Kako se našao usred vagona, i zabrijao da nikad više neće stići sići, jerbo do vrata ga dijeli samo jedna fina gomila ljudskog mesa.
A onda, kad je vlak stao, sva se gomila, ko` na neku ultrazvučnu japansku zapovijed, razmaknula, i pred njim se otvorio put, dostojan crvenog mora koje se otvara pred mojsijotom.
Mislila sam o tome jutros.
Kako je njemu bilo u Japanu, i kako je meni u Hrvatskoj.
Podzemne nema, boguhvala.
A u nadzemnoj je situacija najsličnija onoj na plažama gdje se pare morski lavovi.
Gomila naguranih tjelesa, koju gaze podivljali mužjaci uz neku neartikuliranu dreku.
Tako šetaju tramvajem hrvatski testosteronci.
Mumljajući i gazeći sve pred sobom.
Bez pardona, i bez obzira.
Zarekla sam si danas da nikad više neću plaćati vožnju zetom.
Jer se osjećam poprilično bedastom i još više namagarčenom dok to radim.
A vozim se samo radi tog usranog snijega.
Leda, pardon.
Jer nemam muda voziti biciklo po ledu.
Jer mislim da je mudrije i sigurnije pasti s nogu, nego s bicikle.
Pa se sad borim s neartikulatima hrvatskog testosterona.
I pritom ljubomorno ćirim, zaljepljena za staklo vrata / jer kako, inače i uopće, iz te plave sardinarnice izaći / i gledim u te neke, lude bicikliste kako pažljivo glajdaju dok se ja ne usuđujem, nego samo tako, ćiribiribela.
Sve nekako, sve manje i do bestraga manje, imam dobrih osjećaja prema tom nečem što ljudstvom sebe zove.
Sve to treba u pm sterat.
A prije uništavanja samih sebe, svakako zet strgat.
Skroz.
http://www.zetkarte.org/
http://www.facebook.com/ZetKarta