crnobele boje
Posložilo se tako nekako.
Slažem neki letak za neki restoran. Nisam dugo slagala letke za restorane, još od one prve tiskare nisam. Dobila sam fotke, dobila sam tekst, blejim u fotke, i poznato mi mjesto odnekud. A onda shvatim. Da tamo sam bila jednom u životu, prije par godina, na karminama, iliti ručku nakon pokopa kćeri bivšeg gazde, koja je bila jedva punoljetna i tako zelena otputovala na onaj svijet. U to vrijeme više nisam radila kod njega, ali sam još bila dobra sa starim tiskarom, i nekako sam upala u bus koji je iz sela maloga potegnuo sve do kontinenta.
A još sam prije neki dan čula, pa me i to malo potreslo. Da tiskar je ostavio tiskaru, i otišao nekamo, i da sad tamo sjedi jedino komercijalista, nesretan jer se prije nije sjetio otić. Sjedi sam i mizeran kao kapetan koji odlazi s brodom.
Dritura na dno.
Kapetanima je nekada vjerojatno bilo zabranjeno da nauče plivati.
Pa su bili prisiljeni tradicionalno tonuti.
Kao i naš komercijalista u tiskari.
Pogodilo me to.
Jer sam otišla dok je još bilo dobro, i puno života, i puno posla, i ništa nije dalo naslutiti da će završiti tako.
I podsjetilo me to na onu reklamu s historija. Da jedino mjesto na kojem možeš sakrit tajne je povijest.
Ili tako nekako.
I povijest je sad postala jedino mjesto u kojem je u onoj tiskari živo i veselo. I skoro pa ružičasto. I što je dalje, to je ružičastije.
I lepe potiskuju ružne.
I svi mi koji smo praksovali u tom skoro pa ružičastom svijetu, samo smo ostarili još malo, još sasvim dovoljno da je kristalno jasno, kako je taj svijet otplovio zauvijek.
I da sad je nešto drugo.
Vrijeme digitalaca i vrijeme ekrana.
Svejedno, neko sam se vrijeme nadala da tiskar se je vratio opet u italiju. I da tamo postoji neko mjesto gdje puno radi. I gdje može zaraditi. Jer on je najaktivniji radoholičar kojeg sam upoznala.
A onda mi rekoše da otišao je raditi u pogrebno poduzeće sela maloga.
I da pokapa ljude.
I da pokopao je svoj zanat zajedno s njima.
Previše se toga povezanog krenulo okretati oko pokapanja, tako odjednom...