kobasica o tehnološkim viškovima
Bila je to negdje druga polovica osamdesetih. To kad sam počela raditi u marketingu. To "počela raditi" podrazumijevalo je prvu plaću, ali je svejedno bilo školska praksa. Onokad je preko praznika trebalo neke sate ispuniti u radu na nekoj praksi.
Pa sam se onda praksovala u nečemu što se onda zvalo propaganda, a značilo je promociju turizma sela mojeg maloga, kako u ondašnjoj državi, tako u cijelombijelom svijetu. Nije mi baš bilo jasno što oni ljudi tamo rade, osim što se međusobno zajebavaju i podjebavaju i odlaze u grad piti kave. I svaku malu njrgaju jer moraju sjediti na nekim sjednicama, gdje su prisiljeni slušati kako neki besposleni mućak uzaludno mlati praznu slamu.
Osim tih nekih mrskih dužnosti i obaveza, imali su fotografa kojemu bi organizirali letove sportskim avionom, pa bi on tako, visoko gore iz zraka, poslikao sve te naše hotelske i kampovske objekte, ulovio usput komadićak zelenih krošanja, plavog mora i sve to fino ukadrirao, i ualala.
Onda se birala savršena fotografija (dijapozitiv, naravno), rastegla na B2 format (50x70), dole ubacili neki datumi, povrh svega logo turističkog OUR-a, SOUR-a, čega već, i to bi onda bila segamega reklama naših prirodnih ljepota + turističkih resursa.
Ogromni kalendari s ogromnom slikom.
Slika je govorila tisuću riječi, a fotograf je morao biti majstor nad majstorima, jer onda nije bilo fotošopa, sve što se dalo od slike dobiti, dobijalo se tamo, u aparatu. I u komori za razvijanje dijapozitiva, ali to su ionako radili talijani, a u njihovom kapitalističkom raju nije bilo mjesta fušanju.
Toliko o mojem upoznavanju s ingenioznim oblikovanjem promocije turizma krajem osamdesetih.
Ne mogu reći da mi je bilo dosadno na tom poslu.
Bilo mi je urnebesno dosadno.
Pa su me prebacili onda u odjel kojeg su od milja zvali manufaktura.
U manufakturi, kako to već ime govori, izrađivale su se reklame. Najmoderniji krik reklame u ono doba bila je samoljepiva folija na staklu. Izrezana slova koja govore sladoled na pet jezika.
Danas se takve reklame slože na ekranu, pretvore u pedeef fajl i onda pošalju u neku tiskaru. Onda oni u tiskari pošalju pedeef fajl u stroj, u kojeg su prije ubacili rolu folije i zig zag, zum, zum, zum, slova se izrežu jedna pored drugog u savršenom redu i nizu, i kasnije se samo prebace na staklo, zid, drvo, plastiku, štogod... Cijeli proces izrade, od pisanja na ekranu do rezanja i montaže, stigne se ugurati u jedan sat, ako je frka.
No, u ono vrijeme... isto je bila frka,
ali,
imali smo jedan dijaprojektor.
I imali smo mala crna slova, jednu helvetiku, i jedan tajms.
Onda bi dobili tekst.
Pa bi zalijepili foliju tražene boje na zid, naopačke.
Onda bi u dijaprojektor ubacili malo crno slovo i crtali ga uvećano na foliji zalijepljenoj na zidu.
Rukom i olovkom.
Onda, kad bi sve nacrtali, onda bi rezali slova na stolu.
Rukom i skalpelom.
Onda bi otišli na teren.
Pa bi po staklu restorana, slastičarna i recepcija vukli ravne crte.
I onda lijepili slovo po slovo po slovo po slovo.
Trajalo je samo to ljepljenje satima.
I naravno da bi nam za to vrijeme vrijedni kuhar turističkog objekta napravio ručak. Jer mi smo svi bili kotačići iste firme, i svi smo morali jesti. Đabe, naravno. Kad je sve naše, onda je sve i đabe.
Mogli smo birati što ćemo.
Iz nekog razloga najviše se jeo kordon blu.
Valjda zato jer je zvučao stranjski, raskošno, skupo i fino.
Ti odlasci na teren bili su zabavna razbibriga. I posebno tiho veselje među radnicima onda kada je teren obuhvaćao nudističke kampove.
Praksa se u ono vrijeme, koliko se sjećam nije plaćala. Bila je obavezni dio škole i morala se odraditi.
No, svake bi me godine pozivali da ostanem raditi nakon prakse.
Pa bi to bilo preko saveza omladine plaćeno.
Tako nekako, koliko se sjećam.
Sjećanje me slabo služi, čim obuhvaća te neke birokratske začkoljice.
Sjećam se samo tih prostorija, nekih lica i mirisa folije.
I sjećam se da sam svako jutro išla na posao pješke, prolazila, prvo pored gradske štamparije, koja je štampala sve one segamega kalendare i prospekte i cjenike i milion ostalih čudesa, i uvijek bi iz nje dopirao žamor i zvuk strojeva i miris boje, a onda bih prolazila pored banke, koja je imala velika stakla na kojima bih se svako jutro ogledala i žalila što nemam manji trbuh i manje cice, i zašto s boka izgledam tako napuhnuto.
I sjećam se one crvene košulje bez rukava. Široke, ali opet, ne dovoljno.
Pa bih onda gledala ne jesti.
I moram priznati, do kraja prakse, nekako bi se taj trbuh i stigao uvuć.
Ipak je to obuhvaćalo mjesec i pol gladovanja.
Jedan kordon blu na dan i ništa više.
U ono vrijeme, dolazila je još jedna cura na praksu. Bila je godinu dana mlađa od mene, i išla je u niži razred.
Ali je zato imala savršeno tijelo, uvučeni trbuh, male cice i najsavršeniju guzicu na svijetu.
Bila je i odbojkašica, ili tako nešto.
Osim toga, nije bila skromna, ni poslušna, niti je htjela rezati slova, a kamoli još raditi nešto po šugavim kampovima.
I oblačila se napadno. Pokazivala je noge i guzice i otvoreno se i bezobrazno zajebavala s odraslim ljudima.
Dok sam ja bila samo poslušno i tiho dijete s natečenim sisama.
Nju nikad nisu zvali da produži praksu i ostane raditi.
Iako ih je pitala.
Ali se je zato uspjela ugurati onoj jednoj kćerci onog direkora kao model na modnoj reviji. I plesala je, kakti, na onom spotu bivše grupe koja je bivšu državu predstavljala na evroviziji.
Možda se je kasnije uspjela i udati, ne znam.
Ne pratim više ljude iz sela mojeg maloga.
Ne sve, makar.
Neke samo potajno uhodim, ali ona nije među njima.
Nije ni važna, ustvari.
Osim kao dio tog nekog odrastanja naivnog djeteta koje se želi dopasti svojim dobrim namjerama.
Jebeš dobre namjere, nitko ih normalan ionako nema.
No, bit će da ljudi ipak više vole utučene i tihe ljude.
Lako je s njima živjeti, a još ih je lakše zaboraviti.
Ne opterećuju.
To mi se tako čini, iz ove perspektive, jedinim razlogom da su više voljeli imati mene u blizini, nego goropadnu curu s dugim nogama i savršenim polutkama straga.
Onda sam otišla na fakultet.
I više nije bilo prakse.
Pa sam bila nezaposlena.
I prošlo je tako, brat bratu, 10 godina od zadnjeg praksovanja.
I onda, opet.
Ono što se nekad zvalo štamparija, raspalo se je zajedno s raspadom onog što se zvalo državom.
Oni koji su u štampariji radili, isprve su pred ratom i mobilizacijom pobjegli u italiju, gdje su lako našli si posao u njihovim fabrikama, za milion lira mjesečno, dijelili jeftine sobičke, večeravali tune iz konzerve i rmpali od jutra do sutra, uglavnom na crno, a neki sretnici koji se pokazali pametnima i vrijednima, radili su na bijelo.
Pa kad je rat propao, polako su se svi počeli vraćati.
S ušteđevinom dovoljnom da otvore svoje male firmice, koje su se sad zvale tiskarama i knjigovežnicama.
Pa sam se tako zaposlila u jednoj od tih novostvorenoj tiskara.
U tiskari smo imali jednog tiskara ofsetara. Pravog, školovanog, s velikom praksom, i s glasom koji ga je pratio kao najboljeg u onoj nekadašnjoj, velikoj štampariji, pa i šire.
Imali smo i dva ofsetna stroja.
Jedan mali savršeni njemački ajdelberg i jednu veliku talijansku aureliju.
Ajdelberg je, naravno, bio prastari komad željeza, ali je radio kao urica.
Aurelija je bila mlađa, ali je stalno neš srala i zajebavala.
Talijani i tehnika...c.
Pa me onda tiskar naučio sve o tom poslu.
Kako napraviti špigl, montažu, kako naštimati pasere da pašu, jer ako ne pašu, ode sve u klinac krasni, kako razviti ploču, kako sačuvati ploču.
Pa i nešto o tim ofsetnim strojevima.
Kako se miješaju boje, kako rade valjci.
Bile su mi to lijepe godine, te na tom poslu.
Naučila sam kako se pali kompjutor, kako se maše mišom, kako se slažu slova u korelu, kako se rade čudesa u fotošopu, kako se razvijaju filmovi za osvjetljavanje ploča, kako ne valja ljudima davati previše dizajnerskih rješenja, jer se oni onda svi pogube.
I bilo mi je baš veselo sudjelovat u procesu od početka do kraja.
Od idejnog rješenja na ekranu, do osvjetljavanja ploča, razvijanja, otiska prve boje, druge, treće, četvrte, gotovo...
Bilo je tu posla...
I bilo je nečeg umirujućeg u onim danima u kojima smo skupljali prekovremene, i kad je tiskar veselo skakutao okolo mašina i mahao špatulicama punim boje. I stalno nešto naštimavao i psovao oca, boga, majku, i kako je uvijek bilo viška proizvoda dok se stroj naštimavao.
Što bi značilo, naručiš 500 nečega, dobiš 600, jer se stroj naštimavao.
A dok se naštimava, usrkne u sebe stotinjak papira, dok si reko keks.
I bilo je silne tuge u svim njegovim pričama o onoj staroj štampariji.
Gdje je radio danju i noću jer se onda štampalo u milionskim nakladama.
Svi ti kalendari za cijelu tu bivšu jugu.
Svi ti blokovi, cjenici, knjige, prospekti, pizdematerine, strojevi tamo nikad nisu mirovali.
A sad... sve je to goli kurac.
Sad se sve nešto stislo pa se tiska, istiskuje se po stotinjak komada nečega na jedvite jade...
Pa smo pričali onda o toj štampariji i mojoj praksi.
Gdje se strojar dosjetio one cure sa savršenom guzicom, koja je na praksu isto išla pored štamparije. Kaže da ju je zamijetio jer je hodala onda u minicama i poderanim čarapama. Da je to jedini razlog. I da mene nikad prije nije primjetio.
Nije bilo razloga, valjda...
I onda... sam otišla s tog posla.
U veći grad.
Ponovo u marketing.
Što bi značilo, buljenje u ekran i prodavanje magle.
Falila mi je onda tiskara. To što ne mogu vidjeti filmove, ploče i prvi otisak onog nečega što sam poslala u tisak.
U marketingu se samo poslao pedeef negdje na neki mejl.
I onda se vratilo to nešto gotovo.
Koje bih uvijek dočekivala sa zebnjom da se nije nešto dogodilo po putu.
Neka greška ponovljena u tisuću primjeraka.
Danas sam u još većem gradu.
Na poslu na kojem su svi mlađi od mene.
I radim s jednim tiskarom.
Koji nema ni 30, bogami ni 25.
I koji me podsjeća pomalo na onog starog tiskara koji me naučio svemu.
Oboje skaču oko stroja u starim trenerkama koje smiju umazati.
I to je sve što me podsjeća, ustvari.
Na poslu sada imam samo jedan ofsetni stroj.
Koji više nema ploče koje treba razvijati, i valjke koje treba posebno nadgledati cijelo vrijeme i odokativno procjenjivati kome fali boje, a koji se u istoj davi.
Ali zato ima ekran na kojem sve piše.
Koliko boje ima u kojem valjku, koliki je postotak nanosa, i kolika su odstupanja.
Danas, kad radim pripremu za taj stroj, to traje manje od deset minuta.
Nema više filmova, ploča, razvijanja, motaže, naštimavanja, nema više posla za još jednu osobu.
Sad se sve složi u deset minuta i stroj sve sam odradi.
Osvijetli, razvije, uštima i vozi miško.
Ne moram više ni pasere stavljati.
Ništa, ništa.
Kaže tiskar da ovaj stroj sve sam naštima.
Za manje od 10 min.
Ostali strojevi s kojima na poslu surađujem su digitalni.
Što u grafičkom rječniku oće reći da rade male tiraže.
1 arak ako treba.
Prije desetak godina se trošilo 100 araka samo da bi se stroj naštimao.
Danas se bez problema izbaci samo jedan.
Naštiman i savršen.
Danas ni fotografi više ne koriste dijapozitive. Dijapozitivi se više ni ne proizvode.
Danas se svako šupče može uspest na paraglajder i uslikati digitalnim aparatom naše oronule hotelske objekte iz zraka, i onda srediti to sve u fotošopu.
Popravit fasadu, napraviti suho drveće zelenim, a more čistim i rajski plavim.
I onda otići u digitalnu tiskaru i istisnuti tamo svoj kalendarčić od 6 lista.
Pa i 12 ako treba.
Pa i 13, da ima naslovnicu.
Pa i isprintati đambo plakat, ako treba.
Jedan. Dva. Tri. Kolikogd.
I može naručiti izrezana slova koja će mu se izrezati za 5 minuta.
I onda ih može nalijepiti na auto, kuću, drvo, plastiku.
Danas je svijet brz, brži, svebrži.
A još sam jučer mladunčetu objašnjavala što je to krasopis, i značenje istoga u svijetu bez tipkovnica.
Reklo je da je to njemu bzvz. Maltretiranje djece da lijepo pišu.
Danas je sve tako lako dostupno, da svaki trud izgleda bzvz i maltretiranje.
Nisam nekako prilagođena ovom svijetu.
Primjetila sam da sam najsporija na poslu.
To jer tek učim, o tim bijesnim digitalnim strojevima.
Ali, isto tako, najmanje griješim.
To jer opsesivno kompulzivno provjeravam jedan te isti fajl desetak puta.
Da mi ne bi promakla neka greška.
I mislim pritom kako samnom nešto nije u redu...
Ili je to samo taj svijet.
I to vrijeme koje gazi i sve te uspomene koje zbunjuju svojom neupotrebljivošću.
Osim, samo za te neke pričice,
kako je bilo onda, i kako nam je sada,
i kako ljude za to sve, ustvari i nakraju, zabole kita.