južina
Od života se nemreš nikako zaštititi.
Ni život od tebe.
I sve tako to.
Vodila sam mužjaka na svoj teritorij. Na krasnu zemlju istru milu.
Upozorila ga na kujinu milemajke.
Ne upali joj svaki put.
A on gurman.
Rekao je gurman da on je bio u dvije vojske i da ga ništa više ne može iznenaditi.
Svejedno, prvi dan je gurman peko ribu.
Napravio gustu dimnu zavjesu bolesno urednoj milojmajci po terasi, dnevnom boravku, ručnicima, foteljama i dalje redom.
A ona je bila dobra i nije rekla ništa.
Čak nije izustila ni svoje najdraže nema tice do prasice.
Drugi dan je zato ona kuvala.
Presolila.
Gurman je bio dobar i zatražio je recept.
Volimo se, pazimo se, ciju, ciju, mijau, vau...
Roditelji bili prepresretni.
Imali gosta kojem su mogli ispričati sve svoje godine i dogodovštine i sve tako.
Gost isto voli pričati.
Pa su si oni tako pričali.
Mene ulovio pms.
Pa sam uglavnom šutjela.
I ono, kad smo bili vani u gradu, a vani sve same uspomene i sama prisjećanja, i sve se miješa s onim kad sam bila mala a starci mladi, zdravi, blesavi i nasmijani, i kako je sve drugačije izgledalo, i kako je to neki drugi grad u kojem prepoznajem samo te neke ostarjele primjerke koji me podsjećaju na neka mlada lica, koja, opet, u mojim uspomenama više nemaju svojeg mjesta, ni imena, ni značenja.
Pa samo zbunjeno buljim u njih.
Nekih se sjetim skroz.
Sjedi su i naborani.
A zajedno smo bili mulci u autobusu na putu za fakultet.
Pms je to, da.
Pregazilo vrime.
Nemreš pobjeć...