Ovogodišnje odluke
Ono od kad ne radim, pa sam malo pogubljena u tim datumima. Danima. Svejedno mi je koji je, osim što, ajde, pratim dane više Mužjaka radi, on radi, pa ima vikende, pa ima godišnje, pa se ja onda prilagođavam tome svemu. Jer meni je svejedno. Ja ne radim.
Samo se borim da ono, kad sjedim za kompjuterom, izgleda kao da nešto radim, pa da me onda svi ukućani puste na miru. Jer nemam radno mjesto, nego taj neki komadićak stola, na kojem se trebam skoncentrirati između svih zvukova, slika i ostalih senzacija. I između doručka, ručka, spremanja suđa, igranja s djecom/djeteom/psom i brzinskim seksom dok djece/djeteta nema. Pas za seks ne smeta. Ni on nama, ni mi njemu. Osim ako mu se kaki/piški, onda je nervozan, pa se ne možemo ni mi opustiti/prepustiti.
Ma pretjerujem, nije baš toliko strašno. Tako jest, ali nije strašno.
Htjedoh reć samo da ta Nova godina nije više neki rez, preokret, kraj, početak, klinac, kurac, palac. Nije neradni dan. Mislim, jeste, ali svi drugi su isto tako neradni, pa nema razlike. Nema tog nečeg posebnog. Nema ničeg, osim što se moram keziti i balaviti te druge ljude koji se u tom trenutku nađu u blizini.
Zaboravih da mi je to keženje i balavljenje ono nešto najmrže što se za novugodinu treba činiti.
I da mi je zato najdraže ostat doma, i leć kao i inače, i probudit se kao i inače, i i živjet kao i inače.
Al, no dobro, preživit ćemo. Preživili smo traumatičnije novegodine, pa ćemo i ovu. Sa keženjem i balavljenjem tih nekih ljudi kojima se mužjak najavio, jer njemu su bliski i dragi, a ja ih još ne poznam.
Učinila sam ovaj mjesec jednu jako pametnu stvar.
Zaboravila novi mastercard doma kod roditelja. Njima se ne vraćam već mjesec i pol, što znači da mjesec i pol neću učiniti nikakav trošak na istoj. Stari mi je istekao, a ja sam bila prelijena da to provjerim, i otvorim sve nove koverte koje mi je banka poslala. Tako je i nova kartica ostala skrivena doma u neotvorenoj koverti.
Lijenost ponekad dobro dođe.
Osim toga, smiješe mi se neki poslići i novčići u prvom mjesecu. A višemjesečna odsutnost prihoda već me usmjerila da prestanem planirati troškove, i mudro uvježbala da razmišljam samo o škrbnom i ekonomičnom životu.
Tako da... radujem se novčićima kao oni žedni likovi u pustinji, koji prežive nakon što im mokrom krpom premažu ispucala usta. Radujem se novčićima isto kao oni mokroj krpi. Znam da mi neće puno pomoći, ali će dobro doć.
Osim toga, bavim se u zadnje vrijeme sve više sobom, čudim se sebi... tako jedan samonase usmjeren život... grozno nešto, ustvari.
Bljak!
Negdje u pozadini još samo, vrte se oni filmovi... vrte se pitanja, bi li bilo bolje ovako, onako, kako bi bilo, ako bi bilo, jesam li ovo ja, je li to to, jesam li sretna, jesam li zadovoljna, znam li uopće prepoznati sreću i zadovoljstvo, znam li uopće tko sam ja, i što je nakraju, sve ovo oko mene, i gdje se to nalazim i kako se zovem... vrti mi se, uglavnom...