nema naslova
Onokad se puno plače, pa se poslije toga malo piški.
Onokad pijem željezo dok krvarim, onda manje krvarim. Nema logike, ali djeluje.
Volim pisati o svojem krvarenju, valjda jer mi oduzme jednu četvrtinu mjeseca, pa nije zanemarivo. A valjda i zato jer je tako dominantna i obilna i oduzima puno. Pa se onda volim jadat i tužakat.
Pa mi onda doktorica opće prakse rekla da si umjesto jadanja, u te dane pijem željezo.
A doktorica pizdine prakse predložila da mi da kontracepcijske pilule za lilule, pa da će onda isto sve biti manje obilato.
U ovom svijetu krize sve se manje podnosi obilje.
A nitko ni ne želi bakćati se s polipom. Umrijet ću s njim. Ako već ne od njega.
Ipak, nije toliko strašno, željeza neće pofaliti dok ga ima u apoteci.
A djecu ionako nikad neću imati. Ne bi bilo u redu da ih imam. Iz jednostavnog razloga, što kad je puna kuća djece, često poželim pobjeć. I što nikad ne zavidim ljudima s djecom, ali ponekad zavidim prijateljici koja živi sama sa sobom u svojem stanu, i ima pogled na more. Ona ima i punu kuću mačaka, ali ja ne bih imala mačke. Prvo jer bi ih morala sterilizirati, drugo jer mi se ne da boriti se s dlakama, treće jer ne volim kad hodaju po stolu i piške u sudoper.
Nisam neka od pune kuće i od puno buke i galame. I od puno svega.
Zato me i zbunjuju ta moja obilata krvarenja.
Općenito sam mnogo zbunjeno stvorenje. To je valjda to žemsko ukletstvo...
Mužjaci, npr, oni nisu toliko zbunjeni.
Ali s druge strane... evo, već drugo jutro vozim ranjenog mužjaka na posao. To jer se on nije pazio pa mu puko, napuko, štolibilo, boli ga jako, mišić u nozi, pa šepa i trebao bi mirovati. Pa prvo nije išao na posao, pa nije izlazio iz kuće, pa ga sad vozam. Što je super, jer je to jedan od pouzdanijih načina na koje mogu konačno usvojiti snalaženje po zgrbačkim bahatim ulicama.
I što se više snalazim, to sve više uviđam da Zagreb je jedan jako ružan grad. Pogotovo u zimsko jutro kad se magla razilazi pred suncem, a mraz se cijedi u ružne nakupine blata i sve je samo crno, smeđe, sivo i umazano i nakrivljeno i prljavo i ceste su pune rupa i ono... grdo za vidjet, grdo za osjetit, grdo za namirisat...
Ali je, eto, centar. Trebala bih to centriranje iskoristit.
Prvo, upisat tečaj nečega. Engleskog, npr. Pa da dobim diplomu i konačno usvojim razliku između prezent continjujus i prezent onajdrugi.
A mogla bih upisati i tečaj Wordpressa. To jer se sad tu i tamo traži, pa možda nađem si i posao.
I tečaj trbušnog plesa. U to bi mogao mužjak investirati, jer bi mu se isplatilo da ima doma trbušnu plesaljku koja dobro meša.
A ono prvo će mama platiti, to jer ne zarađujem niš, a njoj bi se isplatilo pohvalit se pred prijateljicama kako joj ostarelo dete i dalje završava tečajeve i bori se u životu.
Borba, borba.
Jebeš to.
I onda, osim ranjenog mužjaka, zvalo me upomoć i ranjeno mladunče, jer njemu se uklještilo nešto u kičmi dok je pisalo sastavak iz hrvatskog. Pa nije moglo nositi torbu, pa upomoć.
Pa utješno je to kad ovako smotana i izgubljena još uvijek mogu uskočit i pomoć... Utješno kao onaj glupi najbolji mejl godine gdje se svi moramo osjećati super dok gledamo u slike ranjenih, bolesnih, siromašnih i nepopravljivo ujebanih. I na kraju, sa smješkom i likovanjem nad tuđom nesrećom, nagradit se odgovorom na pitanje: Još uvijek misliš da je tebi teško?