Trči, trči mali hrčak
Možda je do ženskog mozga, a možda samo do mojeg, ali ponekad mi se čini da je zahvalnije biti šizofreničarem, jer za te neke oblike ludila imaju neke lijekove, a za život u tijelu sa ženskim mozgom, e za to nema... s tim se mora živjeti, od toga se ne može pobjeći, za to još nisu iskemijali pravu medežiju.
Ženski mozak, to je jedan mali hrčak koji trči u svojem velikom krugu, ako ste gledali hrčke kako trče, oni uvijek imaju tupasti pogled u nekamo, e to nekamo, to su polja i livade i oni mali zakučasti hodnici u kojem hrčci žive, imaju oni tamo hodnike, a sa svake strane hodnika imaju sobice, jedna im je za zimnicu, jedna za kakanje, jedna je spavaća i jedna je dječja, i sve to hrčci tako zamišljaju dok šprintaju na jednom te istom mjestu, i to je sigurno tako, jer da nije, onda oni ne bi imali onaj stakleni pogled u prazno dok trče i trče i trče i krug se vrti i vrti i vrti...
I tako ženski mozak isto.
Daj mu nešto, daj mu ništa, on će se svejedno zavrtiti i zavrtiti i otići u tri fine materine i tamo će se posvaditi prvo sa svojim precima, pa potomcima, potom će dati nogu ljubavniku, tražit rastavu braka, svečano uručiti otkaz na poslu, i odselit se daleko u neku egzotičnu zemlju. Egzotičnu i toplu, to je jedini uvjet. I tamo se, u toplini i miru konačno i definitvno posvaditi sam sa sobom.
Gledam ovih dana te neke nove klince i klinceze koji osvajaju svijet i prvo što me uvijek strese jest to silno čuđenje kako oni mogu biti tako mladi i tako sigurni u ono što rade. A ja ni dan danas ne vjerujem i sumnjam u sebe i u ono što napravim. Nikad to nešto nije gotovo, nikad nije savršeno i uvijek može bolje, i da sam samo napravila ovo - ono, ili nenapravila ono - ovo, bilo bi bolje. Pa tako gledam opet te mlade, i njihove portfolje od kojih se ne bi niti jedan iskusni pedesetogodišnjak posramio, i onda opet, hrčak vrti, ako je sada kriza takva da tako dobri preživljavaju jedva nekako, e onda za nas prosječne jednostavno više nema mjesta. Nema mjesta i nema posla i nema života.
I doviđenja.
I onda mi se Mužjak smije kako sam smiješna, smiješni smo mu i ja, i moj hrčak koji vrti, vrti, i govori Mužjak hrčku da šta plačem kad nikad mi nije bilo bolje i koj kujac brinem kad imam tako super pametnog, sposobnog i bogatog Mužjaka, i onda kad ga popusti pažnja, onda se hrčak prišulja kradom i krišom baci mi bubu u uho, a buba bubnjiću kaže da šalje dalje kako pitanje vremena je, kad će Mužjak shvatiti da ovako prosječna, i kilava, i nikakva, nisam vrijedna njega pametnog, sposobnog i bogatog.
I onda se svi hrčci uzbune i popnu u svoje točkiće i bjesomučno krenu vrtiti da čim prije stignu na ono toplo i egzotično mjesto, jer svi hrčci dobro znaju da uvijek je bolje otići nego ostati ostavljen.
I onda tako vrte, vrte, vrte...