ciju, ciju, tvit!
Sva sam se, ono, bacila u to.
Sad imamo veb, blog, tviter akaunt, fejsbuk stranicu, tvitpic akaunt, imamo folovere i folovamo neke ljude. Pa onda ti neki ljudi tamo neš tvitaju, a ja nit poznam njih, nit kužim njihove tvitove, samo tupo blejim i mislim si koliko je pristojno ubaciti se nekome u tvit iako me taj netko ne poznaje, i koliko je to uopće smisleno tom nekome posložiti neke riječi, koje će mu svi nepoznati ljudi čitati i onda imati neki sud, gledati slike i to sve nešto.
Kaže mi moja web učiteljica da to se sad tako radi, i da to je dobro za biznis.
Biznis se danas radi tako da sjediš za kompom i ispuštaš tvitove i onda te netko skuži. Tebe i tvoje cvrkute.
Osim cijukanja na tvitu, postavljam svakodnevno po jednu fotku na tvitpicu i onda dolje neš napišem, i onda kliknem pabliš i eto ti ga na, fotka se vidi i na tviteru i na mom osobnom fejsbuku, a skinuta je sa bloga i sa veba, i sve je tako povezano i isprepleteno da mi se uglavnom zavrti u glavi kad idem pratiti te svoje tragove, i nikako mi nije jasno kako će u moru svih tih slika i besmislenih izjava netko primjetiti to moje, koje jedva sama pratim.
Kaže masterica da to kad netko dođe na tviter, u trenutku kad dođe, onda vidi svašta i onda čim više tvitam, tim više će me više vidjeti i možda zapamtiti. A ako me zapamte onda će se sjetiti kad im bude trebalo ono što radim, da su to negdje vidjeli, a možda je netko od njih dovoljno pribran da se sjeti i gdje je to vidio/la i tako eto, mic po mic...
Ali da ne tvitam češće od svakih 15 minuta jer je to onda spamanje.
Pa si trebam onda na mobu uključiti i štopericu.
I svakih 15 minuta dotrčati do tipkovnice i ispustiti neku kombinaciju misli, zaključaka, dosjetki, poučaka, ajnštajnovih teorema, ili ono, barem neku pametnu misao o tome kako mi je jako zabavno to što kad prdnem na tviteru a ono još odzvanja po fejsbuku, vebu, a bogami i blogu...