tračiona
Danas je dan pun novina. Novina bez tiskovina.
Prvo me, nakon sto godina, zvao iz sela maloga poznanik, kolega po struci, koji je čuo da više ne radim i nije mogao vjerovati svojim ušima, pa je nazvao da povjeruje. Pa smo se apdejtali. Nadopunili se najnovijim podacima, e to.
On još uvijek radi.
U selu malome pootvaralo se još nekoliko firmi. Bogati sinovi bogatih očeva kupili printere i sad prodaju metar kvadratni po 70 kn. Oni drugi, iz još otprije postojećih firmi, si čupaju kose i žele ih pobit. Svi plaču.
No, to nije čudno, svi su oduvijek voljeli plakati.
Sjećam se kad smo prije par godina izračunali da je cijena metra kvadratnog od kojeg se može normalno preživjeti 300 kn. I da sve ispod toga vodi u propast. A sad je prosjek 90 kn.
Zanimljivo. I neobjašnjivo.
A možda je i konačno došao taj trenutak u kojem se može iskreno zavapiti i zaplakati.
Za razliku od onog zlatnog vremena prije...
Onda sam se čula s milomajkom koja je još jednu noć zabavljala sebe i okolinu na hitnoj. To jer je dobila napad alergije na nešto. Ne zna se što, jer već par dana pije antibiotike protiv ešerihije, pa joj nije ništa, a jučer je pojela sir. Pa se osula.
Pa je dobila inekciju i odvezlo je kući.
Danas je dobro, nije više osuta.
Njoj sam priznala da postoji neki mužjak u mojem životu. Pa nek se veseli. I nek me krene daviti da kad će zvona, kad će unuci. Mea culpa.
Onda sam zvala bivšeg bivšeg šefa da mi isporuči plakate negdje i nekako.
Pa se je i on šokirao, jer nije znao da sam na burzi. I pozvao me da i kod njih mogu raditi za džabe, kad već ne radim niš.
Zvučao je loše, sve u svemu. Nikad tako.
I tako.
A trebao je to biti jedan miran i samousebe povučeni dan.
Sutra idem na tu čuvenu burzu. Javiti im da i ovaj mjesec postojim, i da želim razgovarati s nekim iz one sobice gdje žive pametni ljudi, koji daju jako pametne savjete o pokretanju vlastitog biznisa.
Kao da je kod nas teško pokrenuti tvrtku... samo je treba osnovati i ona već u hipu juri nizbrdo...
Osim toga, zavručilo je. I nemam što obuć.
Klasika.