"Kad umireš od žeđi, kasno je razmišljati o bušenju bunara"
Tuga je valjda to što me najlakše ponese. Čak i nije stvar u tome da li joj dopuštam ili ne. Ne znam kako drugačije reagirati. Nije stvar niti u tome što nemam filtera za te neke stvari koje ju izazivaju, to stakleno zvono, to nešto.
I onda malodušnost, to isto. Ono nešto što prepoznajem u svakodnevnoj kuknjavi onih koji traže razloga da opravdaju svoj neuspjeh, svoju nepokretnost. Ono nešto duboko u nama za koje su svi drugi krivi, svi, svi, samo ne mi.
Sušala sam radio prije neki dan. Tamo su na radiju govorili o prosvjedima. Ne onim svakodnevnim, šetalačkim, nego o prosvjedima koje je organizirao HSP kao odgovor na odluku grada da se daju neku stanovi srpskim povratnicima. Onda su voditelji odlučili napraviti anketu i pozvati ljude da pošalju svoje komentare i mišljenja o tome. Najgrozniji su, i najhrabriji ujedno, bili sms-ovi puni mržnje i prezira i jala i bahatosti. Ljudi koji su se javljali u eter bili su preplašeni od silne nepravde jer su, već unaprijed znali kako će Srbi prodat svoje stanove i obogatit se i potkoženi otić` a njima, sirotima, šipak.
Nitko se od njih nije sjetio doć do zaključka da su te stanove dobili, zato jer su prije toga bez svojih ostali. Većina njih je ostala bez kuća, ustvari. I to prije dovoljno godina da bi se uspjeli skrpat negdje drugdje i da im povratak u neki stan s crnokošuljaškim prosvjednicima naokolo i ne daje neke mogućnosti, nego da ga pokušaju čim prije prodat` i pobjeć` što dalje. I tko se uopće želi vratiti u zemlju iz koje su ga već jednom otjerali?
I da se netko na tom radiju sjetio raspitati malo bolje o pravilima igre, doznao bi da povratnici koji borave u "dobivenom" stanu kraće od 6 mjeseci, dovode sebe u opasnost da ostanu bez vlasničkih prava.
Ali su zato iskoristili sveopću histeriju i neznanje da bi posijali još malo mržnje... Onda su se voditelji na kraju čudili svemu tome, pitali su svoje bijesne sugovornike za argumente mržnji, a oni su odgovarali da se tu nema što reći, nego da se sve zna i zna se, ko je prijatelj, a ko neprijatelj i ko je zaslužan i koga volimo, a koga mrzimo. To se ne mora ni izgovoriti, to se zna.
Shvatila sam konačno, u prtljanju tom njihovom sveznajućem, da samo ljudi koji ne znaju što bi rekli, i koji nemaju konkretne informacije, oni se u pravilu služe pasivom kao argumentom. Pasivnost je valjda najsigurniji oblik djelovanja. Najveća stranka na ovim prostorima pobijedila je upravo koristeći pasiv kao slogan, kao svoju glavnu osobenost i prepoznatljivost. Uspjeli su iza njega sakriti sve što su željeli. Bez greške davajući svakome šanse da misli što želi i da još pritom misli kako je, bez greške, u pravu.
Zna se...
Tko zna? Što zna?
Svi znamo, naravno...
A marketinški genijalci znaju najbolje od sviju.
Takve stvari čine me tužnom i malodušnom.
I takvi radiji s takvim neinformiranim voditeljima. A inače znaju puštat tako dobru mjuzu.
Tužnu mjuzu, naravno.
Onda me je ubio onaj filmić o košarkaškim zvijezdama bivše Juge. O tim nekadašnjim pobjedama i silnoj povezanosti, o nekad bratskoj vezi priglupog Srbina i preponosnog Hrvata.
I kolikogod da su medalja uspjeli pobrati i love namlatiti, sve što mi je ostalo urezano jest osjećaj žaljenja i promašenosti.
Praznina.
Nerazumijevanje dublje od bola.
Pa se onda tako batrgam i dalje malodušno.
PMS, kaže mužjak pobjedonosno.
I nije mu dijagnoza od neke pomoći.
Ono što boli još više, jest to što ljudi i dalje ne vide, ne razumiju... čini mi se ponekad da je gore nego ikada.
Onda sam pogledala sinoć slučajno The Wall, pustilo ga na teveju.
Pomeo me opet, ali ovaj puta sam shvatila barem da nije gore... da je uvijek isto i da neke stvari ljudi valjda nikad ni neće naučiti.
I da nema smisla radi toga žaliti.
I da nije egoistično pokušat se izvući, daleko od radija, teveja, daleko od ljudiju, koji stalno nešto rekla-kazala jedni drugima podvaljuju.
Čini mi se ponekad da su najsretniji ljudi oni koji su u stvarnim problemima i koji nemaju vremena cmoljiti nad svekolikom mizerijom, oni neki koji troše svoje vrijeme na konkretnu borbu, one neke nenaspavane majke s usranim pelenama koje čeznu za svojih pet minuta, oni neki jako bolesni koji jasno žele samo jedno, oni neki kreditima zaglavljeni koji rade dva posla dnevno, oni neki koji beru šparoge u Nemčiji... bit će da su to ti neki koji nose cijelo čovječanstvo...
Svi ti neki koji nemaju vremena javljati se u eter i dijelit mudrosti, svi ti neki koji nemaju vremena za razmišljanje, kurac, ti neki samo onda ponavljaju pasivne glagole, govore zna se, i te neke poštapalice... zajebano je to sve... krugovi... ne daju van.