trst je naš...
Opet sam doma na majčinom medu i mlijeku. Majka je htjela da dođem i da ju vozim do Trsta. Jer ona ima išijas i upalu mjehura i boli ju palac i pije antibiotike i voli tu i tamo uzdisat i hvalit se kako je imala zdravu mladost, ali, eto, jebeš starost i sve to.
Pa smo onda se vozile.
Trst bih mogla nazvati prvim sporednim gradom svojeg djetinjstva. Oduvijek se išlo u Trst. I kad su tablice bile par-nepar, i kad se kava skrivala po cijelom autu, a svi u istom sjedili u ganc novoj obleki, dok je stara ostajala pobacana tamo u kapitalističkim kontejnerima. Zauvijek ću pamtiti zavodljivi miris te švercane kave i novih traperica, uvijek broj većih, da se duže nose, naravno. i zauvijek će mi ostati urezana ta borba lopova i žandara na granici. Uvijek se moralo nešto iskemijati da onaj tamo ne otkrije i onda se veseliti kad bi se granica prošla. Pogotovo kad te stave sa strane i ništa ne nađu. Luzeri.
Tršćani nisu nikad voljeli vidjeti naše obiteljske navale na njihove dućane. Iako su od nas i naše želje za njihovim sjajnim životima i oni lijepo živjeli. Voljeli su nas zvati žlavima, skjavima, šćavima i tjerati nas da odemo doma i ne trujemo njihov krasni zrak. Za njih smo bili sluge, robovi i niža bića. Za njih smo mi bili zaostali svijet, isto kao što smo se mi voljeli zgražati nad istočnim ženama u maramama.
Mi smo, svejedno, njihov Trst zvali svojim i uredno ga hodočastili.
Sve tamo do devedesetih. Onda su i Tršćani prekonoći doživjeli svoje promjene. Konačno su dobili nazad svoj krasni Ponte Rosso. Bez štraca i vašarskih strahota. Ipak, mislim da im nije bilo drago. Pretpostavljam, ne znam.
I tako, vozile smo se jučer u taj prvi sporedni grad djetinjstva. Do hrvatske granice nije se skoro ništa promijenilo. A onda, kroz Sloveniju se ne vozi više autocestom, nego sve nekim sporednim cesticama, tiho i šuljavo poput nekih drumskih razbojnika koje nitko ne smije vidjet.
Između Slovenije i Italije nema više limenih repova, one kućice carinske, koje smo znali satima kibicirat iz kilometarskih kolona, se sad već pomalo raspadaju, Batta kraj granice je odavno nestala, a i oni grozni keramički lavovi i vaze isto tako... sve je na talijanskoj granici prohujalo i izbrisano. Ostale su samo rupe na fasadama tamo gdje su nekad svjetlile reklame. Pa si privlačim u sjećanje svu onu vrevu, i napirlitane dućančiće pred granicom u kojima je Dash jeftiniji nego u gradu, i radi kojeg su žene iskakale iz auta u koloni, da kupe još samo to, dok im izbezumljeni muževi dodaju gas za tih deset cm pomaka s mjesta. I sva ta obiteljska druženja, strepnje, svađe i ćakule u toj maloj limenoj kutijici, punoj sjajnog ulova i uzbudljivih novih stvari.
Eh, i najveća debilana zna biti tako romantična i posebna kada si dijete. Ili kad odrasteš, pa prizivaš dječje uspomene. Ili to nešto. Ne znam.
Osim što je izbrisao ostatke uspomena na romantiku švercanja, Trst je uredio i svoju rivu. Stavio si je nove kandelabre, ali iste kao nekad, posadio cvijeće, lijepo ga je vidjeti. Osim toga, ima još uvijek šarene dućančiće u kojima rade gospođe u četvrtoj životnoj dobi. Osim toga, sve je tako lijepo i sjajno, kad si samo u prolazu.
Neke stvari su se promijenile, neke nisu. Još uvijek radi ona bmw garaža u kojoj ostaviš auto s ključem na ulazu, pa ti ga onda oni odvoze, parkiravaju i dovoze. I gospođa u četvrtoj životnoj dobi ti naplati onda 1 euro. Ili više, ovisi.
I nekako mi se čini da se tamo više ne vozi onako frenetično kao nekad. Kao da se sve usporilo, upristojilo, nitko se više na zabija, ne trubi, ne šrkipi... čini mi se kao da su se svi oni nekadašnji živčani i isfrustrirani vozači preselili u Zagreb, pa sad tamo divljaju na četiri trake...
Sve na što u Trstu treba paziti jesu mopedisti koji napadaju kao nevidljivi komarci... Osim toga, Trst više nije grad histerične jurnjave za trapericama i cipelama za novu sezonu, to je sada grad za šetnju i kavicu na giardinima.
Grad se je možda uljepšao i upristojio, a za nas, prezrene šćjave, pored granice se podigao novi kompleks jeftinjave. Pogurale smo se tamo s ostalim zamljacima i pokupovale sitnice za po kući, sto kila šečera, riže, ulja, čokolada i ostalih zaliha za slučaj novog rata i nismo dobile ivu jer je račun bio ispod 100 e. Nakrcale gepek, pustila sam majku da to uvježbano i stručno presloži, posloži, raspodijeli račune, da joj srce bude na mjestu i onda opet, sporednim slovenskim putićima nazad, na trenutak ponovile e jesam te... doživljaj na našoj granici, hvala im da još uvijek postoje i uredno ispituju što mi to imamo, tek toliko da ne zaboravimo kako je imati zabranjena i nedolična stvar, i onda opet starim puteljkom kući...