Rekao je mužjak da mi mora natočiti benzin. Jer sam nezaposlena i nemam para i nije u redu da si sama točam benzin kad dolazim njemu. Rekla sam mu da si tako neću nikad morat ni tražit posao, ako me bude tako tetošio. Pa se malo zamislio.
Onda sam odlučila, za doviđenja i rastanak sredit mu stan, pa krenula bjesomučno usisavat, prat podove, šparhet, robu, dvije pune, jednu polupraznu mašinu robe i jednu suđa, i onda se usred posla sjetila da, možda bih učinila veću uslugu ako dozvolim mužjaku i potomku da se sami uvježbaju čistit i spremat i pritom se pretvore u prave, sposobne i samostalne muškarčine. I sjetila se, lukavo, kako to samo pravi estrogenski mozak može, da bi mužjaku onda porasla cijena i da sigurno bi onda mogao mnogo birati na tržištu uspaljenih ženki. Bio bi onda skroz samouvjeren, samočistač koji dobro znade razliku između cifa i domestosa, osim toga što ima posao, i zna kuhati i opeglat si kragnu i spremit dijete za školu i ispravit mu zadaću. I ustvari, može sve sam i ne treba nikoga. Jebeno neodoljivo!
Ovako, da, sigurno će mi pomoći to što neće morat oprat pod tjedan dana. Skroz će postat ovisan o meni...
Isto kao što će njemu pomoć to što će me njegovo točanje benzina spriječiti od toga da si potražim nekog drugog točitelja. Kad već ne mogu naći posao.
I onda se krenem pitati, može li se razlučiti i odvojiti to koliko stvari mi drugima činimo iz ljubavi, a koliko samo iz straha i sebičnosti... onako, duboko dolje ispod svih tih slojeva nasmiješenih lica i dobrih namjera...