Dovuklo danas mladunče neku svoju dvojicu hahara da se igraju, pa su s vrata počeli svojim nemutiranim glasićima škripati vraaaataaa na ona nedovršena "srednjevjekovna" vrata, dok je mladunče istovremeno na svojem glasiću repetiralo cipeleee, cipeleee, SKINITE CIPEELEEEE, a ja sam baš fino mazala one ciglice u hodniku, pa su svi zajedno vikali cigliceeee, joj, pa vi ste prava slikaricaaaa, aha, pa su vidjeli gitaru u spavaćoj, pa su vrištali gitaaaraaaa, pa navalili na gitaru, pa udri lupat smoke on the water, svaku drugu notu falšu, pa su vidjeli prečku za zgibove iznad vrata od spavaće, pa je jedan ostao lupati po gitari, a ova dvojica krenula skakati na prečku, koju je mužjak, u svojoj mudrosti i praktičnosti, zakačio na dva i kusur metra visine, pa je ovaj najmanji i najćoraviji promašio prečku i upao meni u tanjurić s bojom, plastični, srećom, pa sam ljubazno uklonila sebe i tanjuriće iz hodnika, pa su jedva to dočekali i svo troje krenulli cičati i skakati na prečku, samo da pokažu jedan drugome kako oni to mogu dohvatiti, naravno, a mogu i napraviti po jedan zgib ako pritom stružu nogama po mojim slikarijama, jebemimsuncebalavo, pa su se opet vratili sebi, jedan navalio nazad na gitaru, a dvojica se latila mačeva, plastičnih, srećom, pa je onaj s gitarom zvao mamu na mobitel da joj pokaže kako je naučio svirati, pa joj je urlao u mobitel, jer ga nije čula, ili se odavno odlučila pravit ludom, a dvojica s mačevima su u međuvremenu evoluirala i prebacila se na komp i warcraftove, a ja sam do tad već emigrirala s lapom u kuhinju, prije toga stigla samo objasnit malom Slashu da mora napraviti bend i da mu super to ide, i u sigurnosti kuhinje me nije baš previše zarezivalo to što su se oni tamo skoro potukli, jer je netko nekog nešto slučajno, a nije htio priznati da jest, nego nisaaam, jesiiii, nisaaaam, NISAAAAAM, a onda još veća galama jer netko prohodao u blatnjavim cipelama, a nije smio... a onda su u najvećoj ciki i vriskovima, bogufala, otišli, i mladunče je potom šutke i u miru, kulturno i štreberski pomelo to blato i vratilo se svome warcraftu, i opet je zavladao posmrtni muk, mir, tišina i blaženstvo... pa je došao mužjak-spasitelj, pa smo jeli, pa je on pio čaj, pa je srao, pa se presrao, pa je shvatio da je pretjerao i da će zakasniti na trening od maloga, i onda opet navrat-nanos trčanje po stanu i oblačenje, a malom sve što je napameti jest kako se prije treninga dočepati kriške kruha i sira, ali ne bilokakvog nego tvrdog, s rupama, pa je zaboravio da su i njegove cipele blatnjave, pa ga mužjak, zaboravnog i neudovoljenog sprašio van iz stana, bez sira i bez rupa. I onda pomirljivo narezivao krišku kruva i sira tvrdog, sin je ipak jedan i jedini i nije u redu da ode nesretan trenirat, jelda, jeste. I onda odoše, s reketom i kriškom kruva i sira krutoga, bez rupa jebiga, i nadam se da su uzeli ključ od auta i da im ga neću morati bacati kroz prozor trećeg kata, ne bi bilo prvi, a ni drugi put ... i sad opet mir, blaženstvo... ciglice... razmišljam o svim prednostima svojeg usidjeličkog života, o razmaženosti vlastitih odluka, o dugom buđenju, rastezanju, miru i tišini, o dalekom, sad mi se čini melodičnom, zanovijetanju onog neuškopljenog mačka što dosadno arlauče i kruži po stanu, o onome kad ujutro skuhaš kavu i upališ teve i jednim oko pratiš neke tamo slike, drugim gledaš nebo kroz prozor, čekaš da ti se koščice poslože i da lagano odeš nekamo u dan i sve je tako mirno i na svojem mjestu... i onda opet važem o onom nečem kad ljudi govore kako moraš imati posao, stan, auto, obitelj, djecu, djecu, da, djeca su blago i o sjetim se svih svojih frendica, cimerica, friških majki, koje me već, eto, redom dvadesetak godina, na jedan te isti predvidljivi način, dosadno isto, kao da ih je netko na porodu lobotomirao, a onda na izlasku iz rodilišta uvalio pamflet sa tekstom kojeg moraju ponavljati, pa onda one sve redom, sa svojim, do koljena podočnjacima, odvaljenim trbusima i ustaljenim mirisom kiselog mlijeka, pokušavaju uvjeriti svijet da one nisu nafilane hormonima, nego da je njima konačno sad sve na svojem mjestu i da su najsretnije nego ikad, i da bih ja sigurno isto tako bila luda od sreće, ali da to nisu hormoni, ne, ne, one su skroz svoje, a to njihovo je sve nekako čudno i skoro pa božanski, i svaka na isti način otkrije toplu vodu i jednako isto pretvori se u jehovinog, roditeljskog svjedoka i onda krenu propovijedat..., pa vjerojatno za neke stvari jesi, za neke nisi, izbor je tu, vremena malo, jebiga, pokušavam naći neki racionalni razlog čemu to sve, pokušavam pronaći kompromis između opuštenog suživota odraslih ljudi i kaosa obiteljskog života... za neke stvari ili jesi, ili nisi. Valjda

Strpljivo svaku večer svjedočim još jednom ritualu pospremanja knjiga, pregledavanja zadaće, nagovaranju na kupanje, nagovaranju na lijeganje, nagovaranju na spavanje, jeben posao skroz, ne radim pritom ništa, ali osjetim silno olakšanje jednom kad se sve smiri i kad mogu zaleć pred teve. Grozno. Jebiga.

Večeras su me, ipak zeznuli i preskočili ritual. Dočekali budni jedanaest sati, a onda se dohvatili one izmučene gitare i namjerili se otpjevat mi pjesmicu za laku noć. Tu jednu jedinu kojoj ne znaju note, a teksta se jedva sjećaju, ali ajde. Naštimali se na kauč i krenuli. Obiteljski duet u pidžami. Zvučali su skroz promašeno i od sluha operirano i božemesačuvaj muzike. Ali, usput, bili su tako nekako slatki i neodoljivi. Skroz. :)

07.03.2011. u 22:50 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?