...TEŠKO MI JE OPČE POČET PISAT....ma zapravo i nisam sigurna dal da opče pišem samo želim reči....nešto o mojoj sestri...jako je volim, previše,,,nekad to ne znam pokazat, ali takva sam osoba rađe plačem u sebi da drugi ne vide da patim...znam nekad biti grozna prema njoj ali znam da ona mene voli i uvijek je tu kad ju trebam....naučila me puno stvari i rekla da to što ja sad prolazim su puberteska sranja a pravi problemi počinju s 18 godina i da ću se ovima smijati....vjerujem to iskreno ali zasada pustite me da lagano umirem u vlastitoj tuzi...ne mogu riječima opisat koliko volim svoju sestru....ne mogu...uvijek me štiti pred starcima....laže za mene...pomaže mi....ona uvijek prva dođe i kaže oprosti...mislim da bi svako poželio takvu sestru...ali ja nekad to ne znam cijenit i to me boli jer sam svijesna toga....nekad sam stvarno bezobrazna...i ona ima dečka već 6 godina i stalno govori kako jedva čeka da se osamostali i stvori svoju obitelj...a kada slušam te njezine riječi sve više propadam ali ne pokazujem to....ja nju više trebam nego ona mene...i zato kada ona ode moja bol će se pojačati i moja patnja neće nestati.....
|