Da živim negdje drugdje, bila bih sasvim neka druga ja. Da, zvuči glupo, slažem se.

Tako mi je malo bilo potrebno da se prebacim na stari ritam. Prestrašila me brzina.


Kad sam se tek doselila u ovu svoju malu ćibicu, jedna teta mi je pričala o prostoru koji ću graditi i o svim nesvjesnim stvarčicama na koje će me isti tjerati.

Nisam tada potpuno shvatila o čemu trkelja. Bilo mi je jasno samo to da se moram potruditi oko energije kojom će zračiti ovo mjesto.

Htjela sam mir. Svoj mali raj. Mjesto gdje nikad neću biti nervozna.


I smiruje me, to svakako. Toliko da mi trebaju sasvim drugi prostori za pokretanje.