Dobila sam na poklon igračkicu. Nedavno. Onu, jel'te, koja pomaže mladoj dami da izdrži bez svog bračnog/izvanbračnog/kakvogliveć druga.

U početku mi je bilo mrak. Kad mi je frend to uvalio za poklon, u birtiji, onako ispod stola, u crnoj vrećici, da nitko ne vidi i ne skuži... jedva sam čekala u svoj ćumez doć i stavit baterije... kako bih napunila baterije, jel'te. A i bilo je nešto sexy u toj razmjeni dobara ispod stola. Ko da dilamo drogu na javnom mjestu. Neki će možda pomislit da je ovo još i gore. :D

No, poigrala sam se. Fajn. Drugi put je bilo malo manje dobro. Hladan je. (Trebali bi montirati neke grijače na njega; eto mi patentne ideje!)

I onda je stajao pored kreveta, neko vrijeme. Onako, zlu ne trebalo. Pa sam ga pomakla na policu. I spremila u kutiju. Pa vratila nazad u crnu vreću. Sad je već negdje na dnu nekog ormara.


Mala je, daklem, shvatila da nije sve u fizikali. Ta igračkica ipak ne izlučuje feromone. Ne veseli me uopće.


Za neke stvari stvarno nema adekvatne zamjene.