U mreži crta što se presijecaju

Sjednem za komp. Treba započeti priču. Više iz neke unutarnje potrebe nego da bi Ti imao što čitati. Počinjati. Ali kako se može točno utvrditi kad počinje priča? Uvijek se sve već prije započelo.

Moja potreba da nešto našvrljam i meni je malo čudnovata. Tek sam oči otvorila i kao da moram izbaciti iz sebe ono što sam noćas u snovima žvakala.

A možda je sve samo utjecaj knjiga koje zadnjih dana gutam. Jer, znaš, dok čitam, roji mi se u glavuši svašta nešto; pomislim o milijun stvari o kojima bih se i ja htjela zabilježiti. Barem ovdje.
Ali putem često odustanem. Najčešće jer zaboravim što mi je uopće palo na pamet. A, možda još važnije, zato što mi je milija uloga One Koja Čita nego One Koja Piše. Čitateljica, da, u tome se prepoznajem. Piskaralica, ponekad, čisto da izbacim iz sebe što treba izbaciti. Ali ta uloga mi je još uvijek strana. Zato i ne velim Spisateljica da ne umanjim značenje koje ta riječ u sebi nosi. Piskaralica obična, kao i većina vas ovdje.

A kad čitam nešto odvaljivo, onda to "jednostavno moram posjedovati". Kao da želim da ta priča zauvijek ostane u meni, da me zagrne i ne pušta. Pa kupim knjigu. Da joj se vratim, ako poželim. A rijetko poželim. Jer je uvijek toliko teksta što mi je ostao nedodirnut. Cijeli život kao da mi je utrka s vremenom.

Nikad neću stići pročitati sve što želim.

A ni posjedovati sve te priče.

Lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige..., rekao mi je jednom. Netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati.

Ali ne zamjeram mu. Svatko se prepoznaje u onom što mu treba.

Jer ionako... Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenepisanu priču.

Ovo je moja nenapisana priča. Znam da ćeš je iščitati kako treba.