Nisam odavno pošten tekst ovdje stavila. Ovom prilikom se klanjam onima koji su i pizdarije čitali i iz navike klikutali ovod.

Mrak je odavno pao, ja sam u Zagrebu i sve se nekako čudno posložilo. Vrijeme za mene. Lijepo. Al' čovjek je proklet pa nikad nije zadovoljan onim što ima. Vidite, od svih stvari na svijetu najmanje što bih sad željela je to sebično vrijeme. Željela bih da sam mogla otići zercu južnije.

Možda je i bolje ovako, možda mi baš ovo i treba. Pustiti da se sve slegne, da se dojmovi smire, da se dogodi što se dogoditi treba (znam, ništa vam nije jasno; vjerujte, i meni je sve čudnovato).

Posljednja dva tjedna kaos. Oko mene. Bilo je samo pitanje vremena kada će pokucati i u ovu moju malu gajbu. Iskreno, mislila sam da će biti teže i gore, da ću se srušiti od tuge, umora (oh, da, i čemera, brez toga ne mere).

Samo nisam.

Ostadoh bez teksta (vidite da sam i ovdje prazninu ispisivala).


Vrijeme je blagdana. A ja sam htjela južnije.

A možda je, ipak, samo vrijeme da konačno prihvatim kako su neki drugi ljudi oni s kojima ću češće blagodariti.

Mislim da odrastam.


Svako dobro, judi moji!