Tu sam gdje jesam. A rijetko se zapitam kako sam i stigla ovdje, sada.
Kad krenem razmišljati o putu, sjetim se početaka vlastitih analiziranja. Svijet je dokučiv. I netko ga je sigurno dokučio prije mene. Knjige su prečica, mislila sam.
Pa sam ko nametnik prodavala tuđe misli i zgražala profesorice – čitačice mojih zadaćnica – koje nisu vjerovale da sam napisala što sam napisala. I bile su u pravu. Podvaljivala sam miks svega i svačega što je do mene došlo. Krala tuđe misli ne bih li oformila vlastite. To se, valjda, zove sazrijevanje.
Samo, to je bilo tako davno, a meni danas još uvijek trebaju te knjige da spoznam neke istine. Navukla sam se, ko junkie. "Sve je već rečeno..." Zar?


Nisam ni sama sigurna je li ta faza kada više ništa ne znam, već samo osjećam, korak naprijed ili onaj unazad?

Sve mi se nešto pričinja. U malo što sam sigurna.

[ Jesi sigurna da je to plava boja? ]

Ipak, i to je dovoljno da nešto želim (čak i u trenutku kad se čini da imam sve).

Odavno sam na onoj jednoj točki koja teži jednostavnosti. Samo, znate, to je najkompliciranija točka na svijetu.