Kako i priliči kraju godine, i ja već dva dana zbrajam plusiće i minusiće ovogodišnje. Još sam u plusu (dobro je!) premda se isto ne bi moglo reć za moj račun. Brrr, jučer me ufatila šopingholičarska groznica. Pokupovala sam pola Zagreba! :o Al' nea veze, nije mi žao. Valjda će se mojim ljubljenima svidjeti što sam odabarala. A i sebe sam počastila. Sad me, moran priznat, zercu pere grižnja savjesti, ali što da radim? Parfumerijama se ne može odolit. :)

E, a jutros slažem neka skripta, knjige, svašta nešto. I naletjela sam na neka pradavna slova – iz 1993.(!) I jednu djevojku. Adrijana se zove. Pitam se što je sada s njom, u što se pretvorila. Kako to obično biva, u jednom trenutku smo postale sasvim nešto drugo. Čitam te dječje sapunice, ta traženja i smiješno mi. Našla sam čak i poruku svoje profesorice da jednoga dana kad postanem poznata i slavna (o da!) neka se sjetim odakle sam krenula. Vjerovali su ti ljudi u mene. Vjerovala je i Adrijana. Bože, što se dogodilo s tom djevojkom?

A voljela je pisati ona, aha. Valjda mi je zato i bila draga.
Iskopala sam sad neku njenu pjesmicu (to su joj čak i objavili u nekim lokalnim novinama!). Perspektivno djevojče, rekoše.

Ma stavit ću je ovdje (valjda se neće ljutiti ako na nju naleti; a možda joj i bude drago što sam je se sjetila!).



Da, bilo je to vrijeme pismene dječice.

* * *

Sortiram jutros svašta, kako vidite. Vas neću! Ionako znate u koje sam vas kućice posložila. Samo ću vam reći da volim što ste tu. Možda se za 10-ak godina i vašim žvrljotinama budem ovako veselila. Tko će ga znat!