Zapela na toj nekoj kavi i kad se povukla tema predstojećih izbora više mi nije bilo spasa. Morala sam poslušati te mini-kampanje zagriženih pobornika desnih i/li lijevih.

A ne volim takve stvari slušat. Ne zato što san apolitična, već zato šta od takvih govorancija nikad nima kruva. Judi ne debatiraju, oni samo proklamiraju. A ja na takvu retoriku reagiran ko na reklamu za raznorazne perilične praškove – isključin cenar za razumijevanje govora. Uostalon, sasvim mi je dovojno pratit ritam i intonaciju da skontan čemen sadržaj stremi.

Dunque, zašto ja ovo uopće počeh pisat? Dok san te razgovorlije (ili boje reć – govorlije?) slušala, sjetih se nečeg što davno negdje pročitah.

Govor je uvijek seksualan. Ili aseksualan ako ćemo već uvodit takovu kategorizaciju (al' i ta aseksualnost se definira prema onome što je seksualno, jel'te).

Ta neka podjela na koju davno naletjeh dijeli govor na suhi i vlažni.
Suh je onaj nečujan (nečulan), a vlažan onaj čujan (čulan), prodoran.
Ovaj suhonjav je onaj kojem vlast najčešće pribjegava. I zanimljivo mi je promatrat kako u ovo vrime o' kampanje nasilno pokušavaju ovlažit ono ča zbore. 'Oćedu nas napalit! Ma smo mi toliko oguglali na sve i ni nan baš do retorskoga seksa ovako na mahove - kad bi oni da im se digne, a da se mi brže boje navlažimo (nacija je ženskoga roda!).

I Barthes dijeli tekstove na one koji snube (kojima je stalo do drugoga i uvlače ga kroz "otvore na tijelu teksta") i na one samodovoljne, tj. frigidne. Ili, kako bi Steiner reko, prvi su iskreni susreti s drugim u govoru, tzv. dijalozi s koitusom, a ovi drugi monolozi s masturbacijom.

A ja se sad pitan, kako to oni nas mislidu navlažit kad im je i samima grlo osuhljalo o' tolike prazne govorancije. Ča bi in inače tribalo onoliko vode za govornicama?



'Ćemo jopet masturbirat?