Na maminom pogrebu nosila je cvijeće. Tada sam je prvi put vidjela.

S vremenom smo postale nerazvojne; nisam mogla ljeto zamisliti bez njenoga društva. Prve ljubavi, prvi poljupci, prve ženske stvari, sve smo to nas dvije zajedno prošle.

Pisale smo (pre)duga pisma jedna drugoj, starce bacale u očaj zbog maratonskih telefonskih ćakula, smijale se samo nama znanim tajnama.

A onda smo odrasle.

Gdje sam ja, i sami znate. Ona je odlučila ostati tamo gdje joj je srce bilo. Pogriješila je u procjeni, to sam već onda znala. Ali tuđe odluke ne treba kuditi. Pa sam prešutjela. I vjerovala da će, unatoč kilometrima, sve ostati kako je i bilo.

Ali nije.

Njena "strana" je povjerovala da je moć sreća, moja – da se sreća kupuje. I odjednom je ono odakle smo potekle dospjelo na neke dijametralne pozicije.

Rijetko progledam dok me stvarno realnost ne opali dobro po njuški. Pa sam tako i ovaj put slijepo vjerovala da to nema veze s nama.

A imalo je.

Malo po malo, od točke u kojoj joj je smetalo sve što ja imam, došle smo do toga da joj smeta i sve što ja jesam.

Danas me je dotukla. Nije stala na prigovaranju. Odlučila je da ja stanem.

Jer ona krenuti ne može.

Ljuta sam. Ne vjerujem.

Okrenule smo kovanicu. Bijelo je postalo crno. Ljubav – nesnošljivost.

Ako je život uistinu plesanje u krugu, hoćemo li se na dvije pronaći u onoj točki s koje smo krenule?

Nadam se.