Ne znam kako vi, ali ja čim uđem u nečiji tuđi stan bacim oko na policu (u boljem slučaju: police) s knjigama. Zanimljivo je viriti gdje su knjige prostorno smještene i, na koncu, koje i kakve su te knjige.

Ja često mijenjam raspored svojih knjiških polica. Kako je tih knjiga sad već poprilično, a stančić je malen, bore se za mjesto u prvom redu polica. Nove najčešće idu na vidljivo mjesto jer su mi najnapetije. Da nisu ne bih ih ni kupila, jel'te. :-) Neke me razočaraju pa završe na ormaru na najmanje vidljivom mjestu. Ali nije to najgora "kazna". One što mi totalno idu na živce, usreće se u kutiji. Po mogućnosti, na dnu, da ih ne vidim i zaboravim. A ta kutija i nije baš u pravom smislu kutija, već onaj dio namještaja na "glavi" kreveta koji je predviđen za posteljinu. Samo je posteljina odavno dobila izgon jer s knjigama nemam gdje.

Da uđete u moj stan, nikada ne biste pogodili moje buduće zvanje. U mom stanu knjige su nevidljive (osim ako koja zaluta u vidljivi dio jer je u fazi iščitavanja). Sve su naime, u spavaćem dijelu stana. A tamo rijetko tko zalazi. Nisam toga donedavno bila svjesna, ali ja, izgleda, sve te knjige skrivam od očiju javnosti. Soba gdje su smještene je stvarno neprohodna: ima ih po podu, po stepenicama, na radnom stolu... a zidovi od njih ne mogu disati. Da sad poželim još jednu ugradnu policu, stvarno ne znam gdje bih je stavila. A opet, nije mi (dosad) uopće palo na pamet da koji redak tih uvezanih papira premjestim, na primjer, u dnevnu sobu. Čini mi se da bih tako svakom putniku slučajniku otvorila svoju dušu.


I zato su mi sumnjivi oni ljudi kojima odmah s vrata njihova stana ugledaš na policama prekrasne, bojama ujednačene knjige. Na takvom mjestu kao da im se duša gubi i prestaju biti izvorom iskustva, a postaju puki namještaj.

Sebična sam, znam, ali svoje sobno šarenilo i dalje izabirem čuvati samo za izabrane duše. Na koncu, branim boje svoga (čitateljskog) iskustva.