Rock mi je skinuo grudnjak

nedjelja, 27.04.2008.

The best party ever

I want to pick peaches off of a cherry tree

Dreams don't always come true
The way you want them to.


And the thing that really frightens me
Is that the people I used to love
Are turning into monsters
Telling me how great their life is
And how happy I would be if I could
Just be more like them


You can see my broken heart
I've always been in love with you
They're just paper cuts
I'll sellotape them up
And bandage them with cotton wool and glue


I need some clean air in my lungs

I've got nothing to be afraid of,
So I'm afraid of nothing.
s


However hard we tried it never seemed to be enough
I never would've got here if i'd followed my heart


Everything I feel feels wrong.
I don't know when to hang on
And when to let go.
But I can't get used
To being alone.
And I won't get used
To being alone.


Sometimes it gets lonely
Being valiantly alone.
I get sad just thinking
Of all the little things
I never ever had the heart to do.
If I looked out of a
Different window would the
Snow still fall as beautiful?


I've always been chasing rainbows
Staring out of classroom windows.
I don't think I'll ever be happy,
Unless I'm unhappy and hugging my grudge.
n


We're growing apart
We're trying to be friends
But it's hard sometimes
To be friends with something
That eats butterflies


Everything ends
The way it begins

- 20:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 11.04.2008.

Syrup & Honey

Sviđa mi se tvoj stan.
Lijep je, ali je dovoljno velik samo za jednu osobu - ili dvije koje su jako bliske.
Ti poznaješ dvije osobe koje su jako bliske?

Sinoć me Sick zove & tjera me da mjerim temperaturu. Već sam si bila popila LupocetFlu & takitak nemrem ništ napravit više sve i ak imam temperaturu. Rekla ja svojoj ljubavi neka on ne brine za mene, da je obična prehlada&umor mada osjetim da bi moglo biti više. Vrtila sam se u krevetu do pol8 & onda izmjerila temperaturu kad ono - 38.2! Lupocet, pa natrag u krevet & spavala do pol 11h. Nisam više mjerila temperaturu jer mi je kad sam se probudila bila nekako bolje, a ako mi nije bilo bolje ja to definitivno nisam htjela znat. Do kraja dana pokljukala još par tableta & sad to već nekako šljaka. Bila sam u školi jer ne želim da mi stara skuži da sam bolesna. Sad si već razmisljam kakvih ću se jezikovih juha nagutat od Sicka kad ovo pročita, al jbg. ovo mi je bio presavršen primjer.
On bi trebao biti onaj kojem govorim sve, ali kad god se radi o ovako nećemu pokušam ga poštedit što je više detalja moguće. Ne samo zato da se ne brine, već i jer me onda nagovara do besvjesti da idem doktoru / ne idem u školu / mjerim temperaturu / pijem sirup..
Ovo je čovjek koji me čuo kako hrčem, koji zna da stišćem pastu za zube od sredine tube & ne znam pretvarat dkg u grame, ali ovako nešto mu uvijek prešutim.
Neki ljudi osobe imaju jaaako puno prijatelja. Ali plaču uvijek sami jer ne vjeruju da drugi mogu pomoći im. Ponekad je taj nedostatak povjerenja posve opravdan. Nekako je instinktivno svakom živom biću da najviše razmišlja u svom interesu koliko god voljelo neku drugu osobu. Ponekad mi netko priča nešto, a ja se jednostavno pitam: "Koji Qurac si mene našla da mi se na to žališ? Jel ti jasno da sam se ja isključila nakon druge rečenice?" Ovo se ne odnosi na moje prijatelje, ovo se odnosti na osobe koje misle da imaju teških problema, a zapravo su princeze na zrnu graška. I onda ja tako sjedim kraj telefona u pol4 ujutro & sjetim se kako je teško ponekad saslušati tuđu priču, pa niti sama neznam tko će mene odjebat kad ga nazovem & velim mu da nemogu zaspat jer buncam koliko me frče temperatura. I onda pričam sama sa sobom dok ne zaspem mada koliko je to neproduktivno ne moram govoriti. Slušam iPod, isplačem se, buljim kroz prozor, pustim da me TV hipnotizira do te mjere da nemam pojma kaj sam ono htjela reć & onda sam opet OK.
Mene zanima koliko puta ste vi imali problem kojeg ste prešutjeli čak i osobi s kojom ste najbliskiji? Koliko stvari u vašem životu ne bi podijelili ni sa kim drugim (ne mislim na Franck čipse :) ?

- 20:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.04.2008.

New soul

Kako andy na sebe meće svog Warhola
Meni se ujutro neda ustati iz kreveta. Ne da omalovažavam depresivne osobe koje će me psovat ako ovo pročitaju sa: "Ne znaš ti kako je to kad se nema volje ustat ujutro." Stvar je zapravo u tome da sam lijena. Veliki ljudi imaju velike razloge zašto bi ustali iz kreveta, dosadni ljudi dosadne, tužni malobrojne, sretni mnogobrojne, luđaci luđačke.. Ja ustanem jer moram piškiti. A kasnije sam prelijena da bih se vraćala u krevet & tako započinje moj dan.
Golotinja je prijetnja mome opstanku ili mi tako barem govore. Prije nego što se obučem provjerim neke stvari: ako su neusiljeni pogled, kuštrava crna kosa, boležljiva bljedunjavost, gizdava otkačenost, kredasta koža, temeljno pasivna iznenađenost, opčinjavajuće nebitne pomisli, kvrgava koljena, radosna jednostavnost, par ruku suhih laktova, zafrkantska maska, djetinjasta gumožvakasta prostodušnost, u snu izgrižene usnice, glamur ukorjenjen u očaju, samozadovoljna nepažljivost, usavršena drugačijost, čuperavost, sjenovita aura, dvije sise od kojih svaka s jednom bradavicom, blijeda prisutnost, nesquick oči, nekoliko ožiljaka & pravilan pupak na svom mijestu ništa mi ne nedostaje. Onda sam sigurna da sam se probudila u pravom tijelu.
Dati čovječanstvu kotač, penicilin, parni stroj, Harry Pottera, sladoled & slično naravno da se smatra velikim postignućima. Ponekad poželim da sam izumila traperice ili nešto drugo što će ljudi prihvatiti ne zato jer je potrebno (poput sapuna) već zato jer im se sviđa & što će postati masovno. Ponekad razmišljam kako bi fora bilo da, kad već imamo paštetu u tubi, imamo i eurokrem u tubi. Izlazila bi van onako dvobojna, poput paste za zube, a djecu bi te smeđe-bijele pruge zabavljale (osim ako podcjenjujem djecu što je vrlo lako moguće). I to je moj veliki izum - moje traperice. Ako bilo tko zna kako pasta zapravo izlazi van šarena, a da se boje na pomiješaju, voljela bi da mi to kaže jer je to jedini razlog zašto je eurokrem u tubi zasad uskraćen svijetu. Ali ja to nebih niti jela jer fobiju da se smeđa&bijela krema ne pomiješaju. Neki ljudi imaju fobiju da im se maslac od kikirikija ne zalijepi na nepcem, a ja ovo. To zapravo nije iracionalan strah : uvijek vam je jedna krema bolja od druge barem za mrvicu, a kad se pomiješaju ova lošija izmjeni ovu bolju trajno i nepovratno. Zato ja jedem samo Nutellu.
Općenito jedem previše slatkiša – čokolada, praline, jogurt od borovnice, kavabon, napolitanke, kexi.. Ponekad me boli nepce jer konzumiram previše lizaljki dnevno. Kad bih mogla jela bih samo slatko – uopće mi nebi falila druga hrana. Glad nije upola toliko neizdrživa kao želja za slatkim. Trenutno pijem one tablete s okusom čokolade koji popravljaju količinu željeza kod slabokrvnih osoba, ali to je u redu.

- 19:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.