Rock mi je skinuo grudnjak

ponedjeljak, 25.09.2006.

Summertime

Samo nešto što sam još davno napisala...ak vam se da čitat samo izvolite:
Svaka priča ima svoj kraj... Sjećam se da sam kao mala gledajući crtiće uvijek tugovala na kraju. Taj je kraj mogao biti najbolji na svijetu, ali sam po sebi je za mene kraj bio nešto ružno i nepovezivo sa srećom. Kroz godine sam naučila cjeniti sve elemente jedne priče; njen početak, zaplet, vrhunac te rasplet koji vodi ka konačnom kraju. To smatram dobrim jer sam naučila elemente života gledati kao elemente jedne priče. Za svaki kaj naučila sam da predstavlja novi početak, nosi promjenu. Promjene za mene nisu niti dobre niti loše već jednostavno normalne i nadasve nužne. Zašto? Mnogi bi mogli reći da promjena može biti nagore, ali prvotni joj je cilj uvijek napredovanje osobe. Kak bi napredovali moramo neke stvari privesti kraju. Sve ja to jeko dobro znam & savršeno razumijem, ali ipak dođu trenutci kad sve moje propada skupa samnom. Ljeto... To magično doba u godini od kojeg svi očekujemo previše. Na početku smo puni optimizma koji tokom vremena ishlapi. Ništa nije kao na početku. Moje skromno mišljenje: kad bi netko tokom godine imao priliku vidjeti sebe kakav je za vrijeme odmora-mrzio bi tu osobu. Zdrav nam razum govori neka mrzimo ljude koji se u toj mjeri više od nas zabavljaju pošto ne možemo biti poput njih – barem ne u ovom svijetu kojem pripadamo & koji bi propao da svi rade što žele i kad god to žele. Ono što nam pruža ljeto jest ta mogućnost da se odmorimo od svega i zabavimo se jer ćemo na kraju ionaku sve zajebati. Kako? Doba u kojem idem pavati postat će doba u koje se budim. I mrzim se radi toga. Sjećanja će mi se stopiti sa strahovima. I mrzim se radi toga. Postoji čak i šansa da će mi vrijeme oduzeti osobe koje najvše volim i pretvoriti ih u strance koje pozdravljam na cesti. I mrzim se radi toga. Mrzim se jer sam dovoljno pametna da znam da ne mogu učiniti nešto drugo osim zajebati. Kraj ljeta je iznimka koja potvrđuje pravilo jer ne može biti dobar, a prihvaćamo ga jer drugo ne možemo. Žalimo dakako uvijek... Ako je ljeto bilo nezaboravno, jednostavno žalimo što nije trajalo dulje. Ako smo svoje tjedne slobode potratili na dosađivanje, krivimo sebe i žalimo što ne možemo vratiti vrijeme unatrag. No želiti ne smijem nipošto – to znam jer sam naučila da kraj nemožemo okarakterizirati kao dobar ili loš već nužan, a sve i kad je loš treba nastaviti pomiran s činjenicom da je to ... normalno?

- 20:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.