Andromeda is back! ;)
Bliži se Božić...
Da... bliži se, a meni u želucu kiselina raste iz sata u sat. Kombinacija nervoze i depresije me hvataju ubrzanim korakom. Kako znam da počinje depresija? Nesanica je prvi znak depresije, na žalost prošla sam jednu fazu prije dvije godine. Ma možda je nisam ni prošla, nego samo zatomila u sebi, a sada navaljuje svom žestinom. Ali ne dam se i uspješno odoljevam. Za sada...
A zašto? Pa otprilike u ovo doba prije dvije godine je započela moja silazna putanja. Zapravo, tada se survalo sve što sam pomno pokušavala očuvati i držati na okupu, kako-tako....
U biti, nekako cijeli život hvatam zrak i uzimam dah, roneći dubinama sudbine. Kako teška riječ, a ja zapravo ne vjerujem u sudbinu...
Zaboravimo moje "teško" djetinjstvo, odrastanje na silu, prerano stupanje u (m)brak..., ratne nepogode, raspad braka, nerazumijevanje roditelja i najbližih, njihov odlazak na "onu stranu", pa povratak iznuđen mojom bolešću... Zaboravimo i moju tešku borbu s bolešću... U biti to ne smijem zaboraviti. A nekako s tom bolešću je sve i krenulo naopakije, nego inače.
Sa 28 godina sam dobila karcinom dojke. Živjela sam tada u Dalmaciji, a tamo nekako na mlade i bolesne gledaju kao da im ništa nije. "Na mlado je, neće ništa biti", rekoše mi "iskusni" doktori. I tako zanemarena živjeh godinu dana s karcinomom, a da nisam pojma imala kako ga imam. Točno u datum mi se vratio. Još gori, i s recidivom. Na moje inzistiranje, dobivam i stare uzorke, koji pri analizi na Rebru pokazuju mammae carcinoma, valjda se tako piše, već sam zaboravila. Ali sa 29 ga imam opet. Kemoterapije... Naizgled se smirio i više ga nema. Za godinu dana, točno u datum, opet se vratio. I ovoga puta s recidivom, ruku pod ruku. Treći i četvrti stadij. Pošto se imalo novaca, liječim se u privatnoj poliklinici. Oni šarlatani iz Dalmacije mi prognoziraju 6 mjeseci do godine dana života. Zovem u Zagreb u privatnu polikliniku. Doktorica savjetuje mastektomiju. Za neupućene, to je potuno odstranjenje dojke. Imam samo 30 godina tada... Tri dana me nagovaraju kirurg i onkologinja da popustim i operiram. Tri dana me nazivaju svakih sat vremena i nagovaraju da izaberem život, umjesto lijepog izgleda. Napokon pristajem, kada mi obeća trenutnu rekonstrukciju.
Još za vijeme kemoterapija, moj sada već bivši, ne muž, s njime sam se odavna rastala, nego muškarac koji je tvrdio da me nikada ni pod kojim uvjetima neće iznevjeriti i odbaciti, a također ni moju djecu.... Još za vrijeme kemoterapija mu "puca" film, i prilikom jede blaže svađe izjavljuje, citiram: "U pizdu materinu, uvijek si bolesna! Da sam znao..."
I koliko je žena glupa... Umjesto da sam ga odmah tada ostavila prva, sve to trpim uz naznake depresije, boleštinom uzrokovane. A on potajno skuplja bodove u svoju tajnu crnu knjižicu. I zbraja 'score' koji će mi neminovno podmetnuti kao "božićni dar" pod osušenu jelku našeg odnosa.
I tada..., baš negdje u ovo predbožićno doba, pred dvije godine, krećem na put bez povratka. Pod izgovorom provođenja praznika s mojom familijom, odlazimo u moj rodni grad, točnije u okolicu, na selo, gdje moji roditelji imaju kuću. Kao, biti će na kontinentu snijega, pa idemo na bijeli Božić i drugačiju Novu godinu. Od bijelog Božića je bilo blato i kiša, kao da je godina znala da mi se nešto odvratno sprema. A od Nove godine je bio grč u želucu i mučnina od atmosfere nabijene strepnjom i predosjećajem na totalni raspad. Nekoliko dana nakon dolaska nove godine, povratak u Dalmaciju. Niti su djeca, tinejdžeri, sretni kako su se proveli, niti je itko zadovoljan....
Nakon nekoliko dana, sve po starome. On inzistira na glupostima, traži dlaku u jajetu i povoda za svađu. Ja iznervirana svime skupa, u poodmaklom depresivnom stanju, kojeg nikako ne mogu biti svjesna, planjivam na svaku sitnicu. A huškanje s njegove strane se svodi na tuženje protiv djece, na koju ja bespredmetno vičem i urličem, a oni su sve dalje i dalje od mene.... Dok ne gledam, tješi ih i govori im da je mama luda. Da joj je to sigurno u porodici i da je se trebaju što dalje lude mame kloniti. Djeca se još više udaljavaju od mene, a ja osjećam da ih gubim zauvijek....
I onda, preciznim kirurškim rezom trogodišnjeg planiranja, odstranjuje me, pod izlikom da se idem malo odmoriti kod svojih roditelja. Nakon dva tjedna mojeg obilaženja psihijatara, koji me uvjeravaju da nisam luda, nego samo u depresiji, što je normalno, obzirom na sve što sam prošla i proživjela, a nadasve pregrmila takvu tešku bolest; dolazi mi u posjetu s djecom.
Djeca su na distanci, boje me se, osjećam to... Pokušavam im objasniti što je samnom i zašto. Pokušavam biti vedra koliko god mogu. A oni se samo gurkaju laktovima i značajno pogledavaju, u nevjerici i strahu da im mama što ne napravi... Strašno... Tko zna što im je on sve govorio u mojem odsustvu, pomišljam...
I nakon par mučnih sati, kćer prva progovara: "Mama, mi smo odlučili da se ti više ne vratiš k nama...." Šok! Nevjerica... Plačem, molim, pokušavam ih zagrliti... Ne daju mi prići niti milimetra bliže k sebi. Oni su tako odlučili i gotovo! Odlaze, a ja ostajem sama samcata...
I zato me jeza hvata od Božića i novogodišnjih blagdana. I zato bih željela zaspati večeras i probuditi se tamo negdje tek krajem veljače...
Od tada je prošlo skoro dvije godine... U te dvije godine djecu sam vidjela zajedno svega 4, 5 puta. Ljetos je mali došao k meni još dva puta u posjetu, a onda je možda shvatio da mama nije onakva kakvu su mu je prikazali. I odlučio doći živjeti k meni! Mojoj sreći nije bilo kraja.... Ne zadugo... Kćer i dalje samo telefonom povremeno iz kurtoazije samnom komunicira...
Na kraju mi je sin ispričao kako se svađao s mojim bivšim, koji im je svih 10 godina glumio oca, a pravi otac nikada nije pitao za njih... Ispričao mi je kako je bivši sada sve ono psihičko maltretiranje koje je meni priušćivao, prenio na njega. I još mi je puno toga ispričao, što ne mogu dokazati, a u ovom trenutku niti nemam snage, niti želim o tome ratmišljati jer bih mogla svašta tom gadu učiniti... Moram misliti na djecu...
I sada, već skoro dvije godine živim na rubu egzistencije. Lakše je bilo dok sam bila potpuno sama. Uvijek bih nešto smislila, ali sada je dijete samnom i ne mogu brzopotezno mijenjati lokacije. Već je doživio dovoljno stresova u životu i bez moje patnje.
U svo to vrijeme pokušavam raditi, opstati. Ali nekako me ne ide. Nemam se kome obratiti za bilo kakvu finacijsku pomoć. Ni jedan se odvjetnik ne želi prihvatiti mojeg "slučaja", jer sasvim logično, nemam novca. Moja majka za sve krivi mene. Svojeg nesuđenog zeta i dalje obožava, samnom ne komunicira... Otac je priča za sebe, od žene ne smije ni "prdnuti". Takav čudan odnos imaju cijelog života...
Neka vrlo čudna situacija za poimanje normalnoj osobi iz normalne obitelji. Znam. Nemojte me krivo shvatiti, nemojte me suditi kao depresivca i pesimističnu osobu. Ljudi koji me osobno poznaju znaju koliko sam vedra i vesela, puna života. Ali nekako gubim snagu do kraja... Pred ovaj Božić mi tlo sasvim izmiče pod nogama. A još k tome je i ova recesija nastupila. Posao kojim se bavim već preko godinu dana iziskuje normalu u sveopćim kretanjima svjetskih i domaćih financija. Banke su "zaključale" kredite. Gotovina se sprema u čarapu i nitko više ništa ne kupuje, a moja egzistencija ovisi o njihovoj volji za kupovinom.
Iscrpila sam sve i najzadnje zalihe. Nemam više ni zlata za prodati, koje je ionako podcijenjeno kod nas. Nemam na ni jednom računu zaostalih isplata. Zahvaljujući bivšemu, završila sam odavna na "crnoj listi" banaka, pa si ne mogu pomoći ni kratkoročnim kreditima. Nemam ni plastiku koju svi nemilice provlače i kad im zagusti i kad im je gušt. Nemam čekove, nekretnine, pokretnine.... Nemam više ništa....
Imam 37 godina u guzici, dijete na brigu, prazan novčanik i dugovanje stanodavcu, par sitnih dugovanja dobrim ljudima i sad već hrpicu neplaćenih računa...
Da li da se ubijem sada ili odmah...? Ovo je bila crnohumorna šala... Ne pada mi na pamet se ubijati. Mislim, padalo mi je, ali sam zaključila da koliko imam "sreće", niti u tome ne bih uspjela, pa bih samo još veće zlo na sebe navukla.
Da postanem vjernica iznenenada? Blago onima koji vjeruju... Oni imaju neki spas, izlaz, olakšanje... A što ću kad sam nevjerni Tomo i stalno tražim dokaze, a vjera zahtjeva nepokolebljivo vjerovanje u nedokazano. Kako sam logičar, meni je to apsolutno nelogično i neprihvatljivo.
I što mi preostaje? Ovako ovdje pisati dok mi se napokon ne prispava i čekati da se desi neko čudo...