Često razmišljam;
kako izgleda najljepša noć?
Je li to noć u kojoj sunce ne zalazi,
i u kojoj mrzimo tugu.
Ili je to noć u kojoj nema noći.
I u kojoj nam smrt ne pada na pamet.
A sve nam nevolje iz glave nestanu,
pa onda oblačimo najljepše odijelo hrabrosti.
Možda je to noć u kojoj je i mjesečina besplatna,
i u kojoj nam više nijedan ključ nije potreban.
Jer sve je otvoreno poput mora,
i sve je rasuto kao zrnje iz klasja.
Je li najljepša noć kad pomislimo
da su sve ljubavi sletjele u naš san,
i da smo od te ljubavi
zaboravili na kojoj strani nam je srce.
Je li to noć kad samonikla rijeka
steže naše ruke u zagrljaj,
a mi je gledamo; kako nas ljubi
i kako se razlijeva po nama.
Što li je draga ta najljepša noć?
Najljepša noć je dragi;
kad poljupcima dodirnem sve ono
što se u tvojim očima skriva,
i kad grudima šapćem da se za njihovu bol
lijek nalazi na tvojim usnama.
