"...ali sam dugo živjela u zabludama kroz taj put do glume."

Svi smo, kad smo bili djeca, sanjali o tome što ćemo biti kad narastemo. Ja sam, izmeđuostalog, (teta u vrtiću, cvijećarica...), htjela biti glumica. I s vremenom su se ti snovi pretvorili u stvarnost.. Počela sam glumiti u kazalištu, i shvatila sam da je to ono što želim raditi u životu. Međutim, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.

Radeći na dječjim predstavama, i na projektima izvan kazališta, otkrila sam jedan sasvim novi svijet, koji je zapravo drugačiji, nego što se čini "izvana".

Mnogi ljudi o glumcima misle "Vidi njih, naučili su tekst, pa sad tu malo skaču po pozornici.", no to nije tako. Kazalište i gluma općenito traže jako puno odricanja i mnogi ne znaju da se na probama provodi uglavnom cijeli dan, a nekad se radi i do kasnih sati. Djeca koja rade na predstavama, uče po ložama, garderobama... S takvim tempom života mala je vjerojatnost da će glumci vikendima izlaziti konstantno, pošto se dani (uključujući i vikende) provode radno ispod reflektora od ranih jutarnjih sati.

Osim odricanja tu su i druge negativne stvari. Primjerice ljudi koji pokušavaju utjecati na vas. Ja sam odbila projekt, nakon čega je jedan "gospodin" počeo zivkati ljude, olajavati me i okretati ih protiv mene, a isti taj čovjek je zapravo jedan veliki manipulator koji će vam obećati sve i svašta, a na kraj je velika vjerojatnost da ćete postati njegov rob, uz kojeg nećete imati nikakve šanse za napredak.

Također, treba napomenuti i zabave na kojima se glumci zabavljaju (najbolje su one nakon premijera). Gledajuće glumce na televiziji, neki od njih ljudima postanu idoli i pojedinci gledaju u njih kao u "Boga", međutim u pozadini glamura je nešto sasvim drugo...

Trenutno radim na monologu za diplomsku predstavu koji sam sama odabrala, a radi se o propaloj glumici... zanimljivo, o tom pozivu sam počela tek sad konkretno razmišljati kad sam počela raditi monolog. I tek sam sad počela razmišljati o svojim odricanjima. O dečku koji me ostavio jer mu je taj posao nepojmljiv. O ljudima s kojima sam ušla u konflikte da bi danas bila tu di jesam, o ljudima koje sam ostavila iza sebe, o ljudima koji su me sputavali, o ljudima koji su me na ovo potakli motivirali....

Kakav god bio taj "svijet", to je moj svijet, moj san, moja sreća...a samo penjanje na pozornicu je moje zadovoljstvo i osjećam se "močno", kao da samo bar na trenutak mogu zaboraviti sve probleme oko sebe i poručiti nešto ljudima... pokušati promijeniti svijet....