Počinjem raditi na novom projektu u kojem se, izmeđuostalog, govori i o silovanju. Koliko li je samo žena među nama koje je netko silovao i koje je netko pokušao silovati? Jeste li se ikada pitali kakav je to osjećaj kad te dira i kad stavlja ruke na tebe netko protiv vaše volje? Ja se nisam pitala, nažalost, jedna sam od onih koja je to doživjela. I tu počinje moja priča.

Kad sam napunila 18 godina točnije imala sam 18 godina i 28 dana (datuma se i danas dobro sjećam) bila sam u jednom bistrou u kojem je tada radila moja prijateljica. Taj bistro dandanas dobro posluje i jedan je od posjećenijih u gradu. Tamo sam dospjela na nagovor prijateljice pošto je vlasnik radio feštu. Nisam bila razgolićena poput današnjih cura, štoviše imala sam duge rifle i majicu 3/4 rukave (bez dekoltea). Više nije bitno ni tko je bio samnom, ni kako se sve izdogađalo, al taj isti vlasnik me pokušao silovat. Još uvijek pamtim njegove plave oči koje su me gledale kao da će me ubit. Njegove ruke iz kojih nisam mogla pobjeć. Svog glasa kojeg u tom trenutku nije bilo jer sam u tim trenucima izgubila dar govora. Nikada neću zaboravit kako sam htjela pobjeć al nisam mogla jer sam bila znatno slabija i mala spram njega. A on kao da je dodatno dobio neku snagu protiv koje nisam mogla. Al mogla je moja prijateljica, za koju mi se činilo kao da ju je poslao Bog pa me išla tražit. Kako je dozivala moje ime on kao da se uplašio i pustio me (previše je velika faca u gradu, da se dozna za njega tako nešto). No prije nego što me pustio rekao je „Da nisi nikome rekla!“. I nisam govorila. Osim frendici koja me „spasila“ i frendovima koji su bili s nama. Osim njezinoj mami koja me smirivala u gluho doba noci. Osim tadašnjem dečku koji me prozvao „Kurvom“. Osim fontane koja mi je pozavidjela na količini vode koje moje oči mogu ispustiti. Osim ulicama koje su te noći plakale samnom. Osim gradu koji sam okupala suzama..

To je bila noć koja me i danas guši.

Nisam ga prijavila. Mislila sam si da ako mi vlastiti dečko nije vjerovao kako će netko drugi. Mislila sam da je to moja sramota i da ja s tim moram živjeti i da nema potrebe da se to zna. Međutim saznalo se. Priznala sam (par godina kasnije, ali jesam).

Otada ne vjerujem ni jednom muškarcu. Otada ne vjerujem u to da me muškarac nikada neće povrijediti. Otada, maltene bježim od dečkiju koji imaju plave oči (ironično, ima ih i moj tata, a njega obožavam)... i nitko me ne može natjerat da vjerujem u to da me neće ozlijediti, povrijediti na bilo koji način. Otada više ne dopuštam ljudima da mi se previše približe (osim izuzecima) i ne dopuštam dodire na svom tijelu (osim onima kojima stvarno vjerujem)...


www.sociology.com

Nismo ni svijesni koliko je ovakvih slučajeva i puno gorih oko nas. Uvijek sam se pitala što bi bilo da to još nekoj napravi, a ja ga nisam prijavila. Ja sam se bojala, sramila. Mislim da si to nikada ne bi oprostila. Upoznala sam još cura koje su pokušali, a neke čak i uspjeli silovat. Zanimljivo sve su tu negdje godište ko ja, mlađe i sve iz moje bliže okoline. Koliko je cura oko nas, a da nismo ni svijesni da im se takvo što dogodilo?!

Ovu stvar nisam priznala ni jednom dečku nakon onog što me prozvao „kurvom“. Ne znam, možda je to zato što im ne vjerujem, možda zato jer se bojim reakcije, možda zato jer ne znam kako će oni to shvatiti.

Oporavila sam se od šoka i nastavila dalje živjeti. Al uvijek ću pamtiti tu noć i te suze koje mi nitko neće vratiti. Prihvatila sam i to da nisu svi muškarci isti, da ima dobrih i loših. I da će možda, kad tad doći onaj pravi koji će me prihvatiti takvu kakva jesam, sa svim svojim strahovima, prošlošti, sreći i lijepim trenucima koji postoje i koji će tek doći, karakterom,... i da će mi, kad se najmanje budem nadala, reći „Volim te“, i zapravo to i misliti...