U devetom mjesecu 2024., pukao mi želudac i završia sam u bolnici.
Zahvalna sam puno svima koji su mi spasili život. Izgubila sam dosta kila.
Sada samo smijem piti ljekove koje su mi prepisali u bolnici jer mi je želudac pukao od prevelikog uzimanja tableta, pala sam u depresiju i po meni je jedini način izlaska iz depresije, ali naravno krivi.
Sada smijem piti prirodne sokove, jesti banane, salatu začinjenu limunom i malo soli, naravno bez ulja, sretna sam što nisam ljubitelj restorana pa ne moram konobaru objašnjavati kako da mi kuhar pripremi narudžbu koliko količine hrane mora biti u porciji.
Kada kuham, kuham jedno za sebe, jedno za sina.
Nesmijem čokoladu, mlijeko, pecena jaja, orahe, kolače, masnu hranu.
Smijem jesti juhe, kuhano meso bez kože, štitu kruha i dosta povrća i to malo mahuna, tikvice, mrkvu.

Još jednom se zahvaljujem medicinskom osoblju bolnice Rebro.

Bez obzira koje vrste invaliditeta su na margini društva, čak nas se ni ne sjete pred izbore. Ne omogućuje nam nitko da budemo ravnopravni u društvu jer mi smo teret svima osim našoj obitelji (naravno ako je imamo).

Iako se školujemo i imamo svoje zanimanje rijetko tko uspije dobiti posao iako možemo potegnuti više od pojedinih fizički i psihički zdravih osoba jer dokazujemo prvo sebi a onda drugima da smo sposobni za raditi ono za što smo se školovanje.

Velika većina nas izbjegava iz samo njima poznatih razloge, ali mi smo tu i biti ćemo tu isto kao i potpuno zdrava populacija našeg društva.