Strahovi...
Između odluke da nešto poduzmemo i stvarnog poduzimanja nečega prošlo je poprilično vremena. Nešto me kočilo, vjerojatno strah od nepoznatog i on onoga : Što kada konačno budemo znali gdje smo?
Preispitivala sam svoje misli, ponovno, i ponovno tražeći odgovore zašto sam tako inertna?
I glavni i osnovni razlog bio je strah.
Koji je očito bio jači od želje.
Barem u tom trenutku.
A onda smo konačno počeli…
Vađenje krvi, brisevi, pregledi, hormoni, mjerenje temperature, ultrazvuk.. Uglavnom gotovo da nije bilo dana kada nisam sjedila u nekakvoj čekaonici … Da nisam posjetila bolnicu..
Pretrage relativno lake, brze i bezbolne, osim onog famoznog čekanja nalaza.
2 dana, 3 dana, tjedan dana, dva tjedna, mjesec dana..
Izađeš iz ordinacije i naradije bi zaspala na tih tjedan, dva dana i probudila se onog dana kada nalaz bude gotov.
Ali nemoguće. Ostaje str(e)pljenje da će sve biti u redu, da samnom nije ništa, da je za sve uzrok nagomilani stres…
Tješenje samog sebe jedino je što sam mogla u to vrijeme.
Mužić je sve podnosio stojički, optimistično. Doduše njegova pretraga se sastojala od izrade spermiograma …a to je bar bezbolno!
Možda malo, ali samo malo neugodno, ali ne boli, i gotov si za čas.. J
I da, opet čekanje . Tjedan dana.
I eto kroz nekih, mjesec dana imali smo sve potrebne nalaze da krenemo.
Prvo, posjet poliklinici za sterilitet.
Ponovno i ponovno postala sam svjesna sve žalosti našeg zdravstva. Nehumanosti, neprofesionalnosti. Prvo nas je dočekala narogušena sestra bez imalo osjećaja za ljude koji joj dolaze u ulozi pacijenta, bez imalo osjećaja za privatnost i osjetljivost problema s kojim smo suočeni.
Tutnula nam je nekakve upitnike u ruke i uputila u čekaonicu da to ispunimo uz napomenu da će nas pozvati kad dođemo na red.
Mi, onako zbunjeni odšetali smo do prvih slobodnih stolica i počeli marljivo popunjavati ono što nas se pitalo, koliko imate godina, koliko dugo ste u braku, kolika vam je težina, što radite, jeste li bolovali od ovog ili onog, jeste li pušač, koliko često imate odnose, koliko dugo pokušavate zatrudnjeti, kad ste zadnji put bili kod stomatologa, urologa, ginekologa… itd. itd…Nakon nekih 10-tak minuta našli smo se u maloj prostoriji metar x metar, čekajući da nas doktor pozove.
Na temperaturi od 35 stupnjeva u hladu, u tom malom skučenom prostoru, sa svim svojim strahovima što ćemo u skoroj budućnosti saznati, borili smo se vlastitom nervozom pokušavajući je obuzdati, pospremiti u neku ladicu naše svijesti.
A to je bilo teško.
Naposlijetku smo dočekali da nas pozove unutra. Nakon sat vremena!
Znojnih dlanova, ubrzanog disanja, širom otvorenih očiju ušli smo u ordinaciju.
