Anavi life
13.10.2006., petak
Ne pišu, ne zovu… pa gdje su ti vanzemaljci ?
<font color=#FF0000>  ET je postao zvijezda, a da se uopće nije morao pojaviti na audiciji. Vanzemaljaca su pune knjige, kako one dobre, tako i one loše. Inspirirali su mnoge filmove, potaknuli ozbiljne spekulacije, pa čak i novu znanost: astrobiologiju, a bili su razlogom pokretanja religijske i filozofske debate koja se vodi već 400 godina – i sve to bez i jednog pojavljivanja među ljudima. Ako život postoji na Zemlji – beznačajnom planetu koji se vrti oko nevažne zvijezde, u maloj galaksiji u sasvim običnom kutku svemira – tada mora postojati na barem još nekoliko drugih mjesta u svemiru. Napokon, postoji najmanje 200 milijardi galaksija, a u svakoj od njih moglo bi biti i do 200 milijardi zvijezda – čak i ako je razvoj osjećajnog, inteligentnog i tehnološki svjesnog bića iznimno rijetka pojava, svemirska prostranstva trebalo bi vrvjeti životom.No, kao što se fizičar Enrico Fermi jednom zapitao, u pitanju poznatom kao Fermijev paradoks: "Pa gdje su onda svi ti vanzemaljci ?" Postojanje vazemaljaca je jedan od dva moguća odgovora na veliko pitanje: "Postoji li cijeli svemir samo zbog nas ?" Ali, ako vanzemaljci doista postoje, tada bi si i oni postavili isto to pitanje, neki od njih možda i prije više od milijardu godina, pa bi u tom slučaju danas svemir već bio potpuno zakrčen radio-signalima, a na nebu bi se međusobno sudarale istraživačke robotske letjelice i slične naprave. A ništa od toga se ne događa: zaboravite NLO i Ljude u crnom – dosad još nitko iz svemira nije pokušao stupiti u kontakt s ljudima. Naravno, ljude to ne sprečava da očekuju telefonski poziv s Alfa Centauria ili Andromede.  Današnji ljudi nastanili su svemir malim zelenima s Marsa, Klingoncima, Borgom, Mr Spockom i Zaphodom Bebblebroxom, ali maštanje o dalekim svjetovima počelo je već prije mnogo vremena, mnogo prije nego su Kopernik i Galileo ustvdrili da je Zemlja tek jedan od planeta, poput Venere ili Marsa. 300 godina pr. Kr. Epikur je Herodotu napisao pismo u kojem je iznio mogućnost postojanja "beskonačnog broja svjetova, poput našeg ili drukčijih", koji su nastanjeni "živim bićima i drugim stvarima koje vidimo u našem svijetu". Kepler je smatrao kako je    Jupiter vrlo vjerojatno nastanjen, a Christian Wolff je u 18. stoljeću čak opisao kako bi vanzemaljci mogli izgledati: ako je veličina tijela proporcionalna veličini oka, a kvadrat promjera zjenice je obrnuto proporcionalan intenzitetu raspoloživog svjetla, te ako je Jupiter 26/5 puta udaljeniji od Sunca nego Zemlja, što znači da je količina sunčeve svjetlosti na Jupiteru 5/26 puta manja od one na Zemlji, stanovnik Jupitera trebao bi biti visok – 42,7 metara !?Astronomi Herschl i Bode su iznijeli ideju da je čak i Sunce nastanjeno, Benjamim Franklin razglabao o konstituciji stanovnika Merkura, koji se nalazi tako blizu Sunca, a škotski    klerik Thomas Dick je 1828. izračunao da bi unutar "vidljivog svemira" trebalo biti 2,4 milijarde nastanjenih svjetova. 1837. godine napravio je i korak dalje: iz tadašnje gustoće naseljenosti u Engleskoj, koja je iznosila oko 180 duša po četvornom metru, zaključio je da na Veneri živi 53 milijarde stanovnika, te njih bi se njih čak 8 trilijuna moglo stiskati na Saturnovim prstenovima. Začudo, do 1898. godine, kada je H.G. Wells izdao svoju knjigu "Rat svjetova" u kojoj je opisao invaziju tehnološki superiornih i zlobnih Marsovaca, ljudi su prema stanovnicima drugih planeta uglavnom gajili tople osjećaje. Emily Bick, kuratorica u muzeju South Kensington, i jedan od autora izložbe o znanstvenim i psihološkim aspektima postojanja vanzemaljaca,  smatra kako su ljudi svoje strahove od nepoznatog počeli projicirati na vanzemaljce u otprilike isto vrijeme kada su završili s istraživanjem vlastitog planeta. Vanzemaljske fenomene moguće je naći i u starim tekstovima (poput, recimo, Ezekielove kočije u Bibliji), ali sve do 20. stoljeća Zemlja je sama po sebi predstavljala sasvim dovoljan izvor straha, pa nije bilo potrebe za strahom od vanzemaljaca. Kome su trebale vanzemaljske otmice, rektalne sonde i krađe sjemena u vremenima kada su vještice upravljale ljubavnim životima ljudi, kada su vile krale mušku djecu kako bi doprinijele demografskoj obnovi  svojih plemena, a mrtvi noću ustajali iz grobova kako bi se napili krvi lijepih djevica ? Kome su trebale televizijske serije o misterioznim vanzemaljcima u vrijeme kada su noćnim nebom letjeli reptili rigajući vatru ?"Sjetimo se samo Beowulfa", kaže Emily Bick. "Grendel, njegova majka i zmaj bili su nekakvi reptili, jezivi i ružni; monstrumi koji su se šuljali močvarom, hladnokrvni, različiti od ljudi i sisavaca. Prije njih, ljudi su se bojali šuma, čudnih stvari koje su se zbivale na noćnom nebu, ili u svijetu vilenjaka. Današnji ljudi sve su te strahove odbacili i racionalno objasnili, i nije im preostalo ništa čega bi se mogli sasvim nerazumno i instinktivno bojati. S druge strane,  vanzemaljci su nam potpuna nepoznanica – zašto onda ne bismo svoje iskonske strahove jednostavno projicirali na njih ?" Emily je fan znanstvene fantastike, pa se kao su-autorica izložbe potrudila da vanzemaljce svrsta u različite kategorije, od kojih svaka objašnjava neki od znanstvenih ili kulturalnih aspekata društva. Tako Spielbergov ET, na primjer, ilustrira koncept neotonije: izgledaj kao beba, i svi će se sjatiti oko tebe.  ET ima proporcije 5-godišnjeg djeteta, ima veliki trup i ogromne oči koje, da su iste građe kao i ljudske, uopće ne bi stale u njegovu lubanju. Osim toga, on se ponaša kao dječja igračka – djeca ga u filmu čak obuku u lutkinu haljinu. Postoje slatki i mazni vanzemaljci, postoje oni superinteligentni, oni zlokobni, a postoje i oni iz Roswella ili iz Area 51. Kako god bilo, strah je neizbježan sastojak svake priče o vanzemaljcima: jedan od najvažnijih eksponata na izložbi će biti vanzemaljac iz serije filmova "Alien", koji je terorizirao Sigourney Weaver i s kojim je John Hurt zatrudnio, a umalo je došao glave i mački, brodskom kućnom ljubimcu. Emili Bick o njemu kaže: "U tom su stvorenju objedinjeni svi strahovi koje ljudi imaju prema vanzemaljcima. On je reptil, otima ljudima tijela i u njih pohranjuje svoje zametke, u stanju je potpuno ovladati čovjekom, a posjeduje i taj monstruozni ženski aspekt." Prema njenim riječima, još je jedna vrsta vanzemaljaca ljudima naročito zastrašujuća: oni koji se mogu transformirati i mijenjati izgled. Zastrašujuće kod takvih  vanzemaljaca je njihova sposobnost da se "pretvore" u bilo koga, i ljudi jednostavno više nikome ne mogu vjerovati…Većina filmova iz 1950-ih godina su bili alegorije hladnog rata, poput poznate "Invazije otimača tijela", koja se temelji na "strahovima koji vrebaju ispod kreveta": čak i vaši susjedi mogu zapravo biti – vanzemaljci. Ili još gore, komunisti. Vanzemaljci u filmovima često izgledaju kao ljudi, i to ne samo zbog toga jer se na taj način štede milijuni na specijalnim efektima; vanzemaljci su doista poput nas, pa čak i govore engleski. Kapetan Kirk bi nekim čudom na gotovo svakom planetu kojeg je posjetio naišao na zanosnu i za druženje raspoloženu vanzemaljku s previše umetaka za kosu - Zvjezdane staze bile su samo alegorijski način suočavanja sa sasvim zemaljskim problemima, a njeni gledatelji su se lakše poistovjećivali s vanzemaljcima koji su izgledali poput njih samih… teško bi bilo vjerodostojno prikazati ljubavnu priču glavne junakinje s nekim bićem koje izgleda poput gigantskog hrušta. Na izložbi će biti prikazani i vanzemaljski roboti, vanzemaljci – poslanici iz dalekih galaksija, vanzemaljske gnostičke borbe za otkrivanje prave stvarnosti (poput, recimo, Matrixa), i vanzemaljci s velikim zubima. Izgleda da se ljudi osjećaju naročito nelagodno kad su u pitanju vanzemaljci s velikim zubima, i vanzemaljski reptili. Naime, tu je još uvijek Drakula, a glavni monstrum u filmu "Predator" bio je nekakav reptil, s čak četiri reda zubi. Izložba će biti otvorena s vanzemaljcima koje su izmislili ljudi, iz jednostavnog razloga: jedini podaci koje imamo o vanzemaljcima dolaze iz – ljudske mašte. Ipak, izložba će pokušati objasniti i znanstvenu pozadinu svih tih fantastičnih pretpostavki. Bit će objašnjenova Drakeova jednadžba, poznati izračun koji se poigrava vjerojatnostima postojanja naseljivih planeta oko zvijezda sličnih Suncu, i daje neodređen, ali impresivan broj mogućih nastanjivih svjetova u samo jednoj galaksiji. Izložba će se baviti i ugljikom kao temeljem života, i univerzalnim zakonima prirodne selekcije koji vode do konvergentne evoluvcije, u kojoj u sličnim uvjetima uvijek nastaju slični oblici života, čak i ako su im početne točke razvoja bile drastično različite. "Mi ljudi imamo dvije ruke, dvije noge, dvije moždane hemisfere", kaže Emily Bick. "I većina životinja na Zemlji ima dvostranu tjelesnu simetriju, i za to postoje dobri razlozi: imamo dodatni komad svakog organa, što je prilično korisno. Dvostrana simetrija nam omogućava održavanje ravnoteže, što je također dobra stvar. Postoji teorija da bi se strukture koje su nastale na Zemlji mogle pojaviti i na drugim planetima, pa bi onda i vanzemaljci mogli izgledati slično ljudima, pod uvjetim da su na njihovim planetima uvjeti života slični onima na Zemlji." No, ne znamo da li je doista tako. A ne znamo zato, jer nam se pravi vanzemaljci uporno odbijaju pokazati. Iako mnogi ljudi vjeruju da su ih oteli upravo vanzemaljci, izgleda da ipak nije tako, ako zakoni fizike vrijede i dalje od sazvježđa Alfa Centaur. Naime, udaljenosti u svemiru su fantastične, a troškovi međuzvjezdanih putovanja doslovno – astronomski. Vodi se   živahna rasprava o tome zašto ET nikad nije telefonirao u SETI Institut, i zbog čega signali sa Zemlje možda nikad neće stići do ušiju stanovnika nekog od planeta u Plejadama. Jedna teorija (koju podupiru neki ozbiljni znanstvenici i astronomi) govori da bismo doista mogli biti sami u svemiru: život je sam po sebu u vrlo rijedak, a inteligentni život bi mogao biti – jedinstven.  Drugi pak tvrde da nije baš tako: sirovina za život kakav poznajemo na Zemlji neprestano nastaje eksplozijama zvijezda, i smrznuta na kometima putuje u sve zakutke svemira. Pa zašto onda ne bi bilo života posvuda u svemiru ?Također, tu su i tvrdnje onih koji kažu kako ne možemo jednostavno poslati u svemir poruku sadržaja: "Ima li koga ?" i zatim se nadati brzom odgovoru: naime, signal slabi s udaljenošću. Pošaljemo li radijski signal sa Zemlje, do trenutka kad stigne do Plutona bit će oslabljen do neraspoznatljivosti. Mogli bismo, doduše, poslati i super-jaki signal u obliku usmjerene laserske zrake. No, koliko energije bi to iziskivalo ? Koliko dugo bismo mogli slati takve zrake prije nego bankrotiramo ? U koliko različitih smjerova bismo ih morali odaslati da pokrijemo cijelo nebo ? (Odgovor na ovo posljednje je – 100.000 trilijuna.) I koje su šanse da stanovnik udaljene vanzemaljske  civilizacije obrati pažnju baš u trenutku dok naša zraka leti iznad njega brzinom svjetlosti ? Aritmetičko predviđanje kaže kako je vjerojatnost ostvarivanja jednosmjerne radijske komunikacije između dvije civilizacije, kod koje su primopredajne antene obiju civilizacija usmjerene jedna prema drugoj, sljedeća: jedna sekunda svakih 10 milijardi milijardi godina…. jasno, pod pretpostavkom da obje civilizacije koriste istu valnu duljinu.Dakle, možda je bolje da ne  očekujemo ET-a, i da umjesto toga još jače upregnemo svoju maštu. |
